Vahidin Musemić
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
![]() |
|
![]() |
|
Vahidin Musemic Janja, 29. oktobra 1946.
Fudbalsku karijeru poceo u Sarajevu 1962, godine. Prvi trener bio mu je Dobrivoje Zivkov. Vjezbao je pod strucnim okom trenera Franje Lovrica, Abdulaha Gegica, Miroslava Brozovica, Srdoljuba Markusevica, selektora Rajka Mitica, Vujadina Boskova i Miljana Miljanica. U podmlatku Sarajeva postigao je deset golova na jednoj utakmici. U dresu Sarajeva debitovao 1963. godine. Prvu prvenstvenu utakmicu odigrao je protiv Partizana na Kosevu 1965. godine. Pobjedio je Partizan sa 3:1! Za Sarajevo je odigrao 300 utakmica i postigao 300 golova! U dresu reprezentacije Jugoslavije debitovao je 6. aprila 1968. u Marseju protiv Francuske 1:1, bio je strijelac gola za Jugoslaviju. U dresu reprezentacije odigrao je 18 utakmica. Dvije godine igrao je u ekipi Nice iz Francuske. Sa reprezentacijom Jugoslavije osvojio je srebrnu medalju na Evropskom prvenstvu u Rimu 1968. godine. Zbog povrede je svoju fudbalsku karijeru rano zavrsio.
JEDNE NOCI U FIRENCI
Treptaj pogasenih reflektora jos nam uznemirava sjacanja! Firenca, 5. juna 1968. godine. Na stadionu Komunale pred gotovo pedeset hiljada gledalaca vodila se divovska borba. Posljednjih pet minuta i-sve je rijeseno! Jedna duga lopta prelijece pola igralista. "Dzaja" i Mur su u buketu, Benks je na travi, a lopta zateze mrezu! To je gol decenije! Jugoslavija je u finalu Evropskog prvenstva. Gordi Englezi ovaj put pognutih glava odlaze u svlacionicu. Zar je to moguce? Na travi gdje se vodila velika fudbalska bitka svi su u buketu radosti. Strijelac Dragan Dzajic se ne vidi od zive gomile radosnih mladica. Prvi mu je cestitao Vahidin Musemic. On je dodao Dzajicu onu loptu koja je pogodila Benksovu mrezu. Vahidin je bio jedan od junaka nezaboravne price. Vidjeli smo veliku igru hrabrih momaka; vidjeli smo odvazne mladice u sudaru sa samouvjerenim Englezima. Radost iz Firence prenijela se u sve nase domove, u sve nase gradove i sela. Neka o toj prici govori covjek koji je u njoj bio direktni akter-Vahidin Musemic. Sjecam se, kad smo dosli u Italiju na kratkotrajne pripreme za finalne borbe, u stampi smo citali izjave engleskih reprezentativaca koji su govorili da dolaze po titulu i da im je susret s jugoslovenskim reprezentativcima samo formalnost! Smatrali su te vrele dane u Firenci kao priliku za turisticke dozivljaje, zelji bez muke da osvoje jos jedan trofej. I kad god se sjetim tih dana, srce mi ustrepti od radosti i ponosa sto sam bio jedan od jedanaest jugoslovenskih igraca koji su na travu bacili svjetskog prvaka. Taj susret smo burno prezivljavali, prije, za vrijeme i poslije meca! Oka nismo sklopili noc uoci okrsaja na stadionu Komunale. Sve vrijeme sam bio u drustvu sa Dzajicem. Nas dvojica smo u reprezentaciji bili nerazdvojni tandem. I dok smo izlazili na teren, predvodjeni kapitenom Fazlagicem, "Dzaja" i ja smo se dogovarali kako da brzo prelazimo u kontra-napad. Bila je cudesna mirnoca u nasoj mladoj ekipi od trenutka kada je sudija De Mendibil iz Spanije dao znak da velika utakmica pocne. Nasa ekipa je bila mlada, ali hrabra. Gledao sam sa divljenjem kako se Holcer poigrava u nasem sesnaestercu sa engleskim napadacima! I loptu im je kroz noge proturao! Nije nas plasilo ni saznanje da cemo 85. minuta igrati prakticno sa deset fudbalera. Osim je gotovo cijelu utakmicu, povrijedjen, statirao, a on je bio glavni kreator nase igre. Tada nije bila dozvoljena zamjena fudbalera. Brojcano neravnopravna borba protekla je u znaku Jugoslovena. Poslije povrede Osima (5. minut) u napadu smo bili samo Dzajic i Ja! Englezi su pokusavali jakim tempom da sto prije rijese utakmicu. Svi njihovi napadi razbijali su se pred nesalomivim zidom koji su cinili Holcer, Fazlagic, Pavlovic, Pantelic i Paunovic. Bek Damjanovic je pomagao i napadu i odbrani. Imao je divan osjecaj za lijepe lopte koje smo Dzajic i ja koristili. U finish-u utakmice ponestalo mi je snage. Govorim "Dzaji" da tesko hodam, a on me hrabri i kaze da cemo ih pobjediti. U njegovim ocima primjetio sam neku cudesnu sigurnost. Bio je hrabar! Susret se lagano primicao zavrsetku, nas as je sve vise vjerovao da cemo svjetskog prvaka dobiti. Posljednjih desetak minuta trazio je od mene da se vratim u dubinu prema nasem golu. Ja mu govorim da sam iscrpljen, a on moli da izdrzim jos malo. U finish-u te drame nekako su se spontano odlijepili nasi pratioci. Bobija Mura gotovo da nisam primjecivao! Newton se izgubio negdje na sredini terena?! Kad je ostalo pet minuta do kraja utakmice, Dragan mi rece da cemo im dati gol i kao munja otrca u kazneni prostor Engleza. A sve se odvijalo kao na filmu: Pantelic je brzo i precizno dodao loptu Holceru, on je odmah pronasao mene, a ja sam dugom loptom proigrao Dzajica. Dragan je velemajstorski u letu snaznim udarcem pogodio Benksovu mrezu! Bio je to vrhunac jedne price koja je pocela mnogo ranije nego sto je sudija De Mendibil poveo kapitene Fazlagica i Mura na centar igralista. Bila je to moja najdraza pobjeda u fudbalskoj karijeri. To je najljepsa prica jedne divne generacije majstora koje je sudija Dinst zaustavio u osvajanju evropskog vrha!