Zvonimir Remeta

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

  
Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Proučite kako poboljšati članak ovdje, kliknite na link "uredi" i popravite ga vodeći računa o standardima bosanske Wikipedije.



Dr.Zvonimir Remeta rodjen je 12. prosinca 1909 u Klobuku kraj Ljubuskog, kao jedno od desetoro djece Mate Remete(iz Zrinja)i Evice Crnek (iz Gjurgjica) Gimnaziju je zavrsio u čuvenoj Travničkoj gimnaziji koju je nadbiskup Stadler dao na upravljanje Isusovcima a studij prava u Zagrebu gdje je i doktorirao 1933, rigorozom. Sluzbovao je kao pravnik-sudac u Mostaru, Visokom i Smederevskoj Palanci.Borio se na ratištima oko Pala i Trrebevića braneći muslimanski i hrvatski puk od najezde četnika. Docekavsi rat u Hrvatskoj vojsci uhvacen je u Zagrebu pri povlačenju prema Bleiburgu ,od strane zloglasne Ozne i utamničen. Osudjen je na smrt u Trogiru ali je pomilovan nakon protesta mnogobrojne sirotinje kojoj je pomogao. Iz zatvora je pusten tek 1960 godine, nakon 15 godina, 0 mjeseci i 6 dana, ali naruseno zdravlje i slomljena psiha nisu mu vise dali drugu priliku niti pravo na novi zivot.Prošao je sve logore i tamnice i bio je svrstan u takozvani "Crni bataljun". Umro je cetiri godine poslije, pao u zaborav, ostavivsi za sobom vise neobjavljenih nego objavljenih djela. Zadnje godine zivota proveo je u Metkovicu kao i u Sarajevu gdje je i pokopan.Sudbinu Remete djelila su i njegova brača koju pobiše komunisti u koloni smrti.

U knjizevnosti se javio jos kao gimnazijalac pjesmama u Travnickome djackom listu "Nadi". Nakon toga objavljuje kratke proze u:"Hrvatskoj prosvjeti", "Luci", "Hrvatskoj strazi", "Hrvatskoj reviji" , Kalendaru Sv. Ante, Glasniku Sv.Ante i drugdje.

Pripadao je križarskom odnosno orlovskom pokretu.Bio je Katolički pisac i aktivan član društva Sveti Jeronim a poslje član društva Svetog Čirila i Metoda

Vrhunac svoga knjizevnog stvaranja dozivljava u vrijeme drugog svjetskog rata kada objavljuje tri romana:"Grieh"(1942)), "Tako svrsava"(1943) i "Sentimentalna reportaza"(1944). U tome vremenu koje nimalo nije pogodovalo umjetnickom stvaralastvu njegova djela ipak bivaju nagradjena najvisim drzavnim nagradama za roman 1943 i 1944 godine.


Prvijenac "Grieh (1942) naznacio je osnovnu problematiku koja je poslije samo neznatno varirala: ponori duše, eticke dileme, pitanje odgovornosti za pocinjene postupke, mogucnost katarze, ceznja za cistocom i harmonijom. Poput Dostojevskog, na koga se povremeno snazno naslanja, Remeta je analitik disharmonije u covjeku i medjuljudskim odnosima. Njegova je pozicija u biti moralisticka, a izlaz i rješenja trazi u vjeri i kršcanskoj etici. Tezište romana prebaceno je u potpunosti na psihološki i misaoni svijet karaktera, a jednostavna fabula sluzi tek kao sredstvo da se lik suoci s odredjenim etickim problemom. U romanima "Tako svršava (1943) i "Sentimentalna reportaza (1944) tematizira se obiteljski kompleks, posebice nezdrav odnos izmedju roditelja i djece. Radnja se disperzira a citatelj s naporom ulazi u unutarnju dramu likova i slozen psihološki mozaik. Obiteljske nesrece razlicito motivirane, povod su za ispitivanje tajanstvenih strana ljudske prirode. Remeta pripada katolickom krugu pisaca, sto se vidi i iz njegovih djela gdje je njegova pozicija u biti moralisticka a izlaz uvijek trazi u vjeri i krscanskoj etici.


Remetin stvalacki opus je opsezan ali nazalost mnoga od njegovih djela nikada nisu ugledala svijetlo dana. Pod komunistickim rezimom njegovo ime se nije smijelo ni spominjati a njegova djela su dozivjela sudbinu svoga autora, bila su prognana iz hrvatske knjizevnosti. Remeta je ponio svoj kriz ali je i svoju obitelj opteretio teskim bremenom odgovornosti prema bogatoj, neobjavljenoj knjizevnoj bastini koju im je ostavio. Tek uspostavom neovisne Hrvatske, Remeta dobija status zrtve bivseg politickog sistema i njegova djela polahko izlaze iz zaborava. Pocinju se objavljivati, ponajprije zaslugom njegovog sina Marija. On je uspio sacuvati i uz pomoc "Matice Hrvatske" i jos par nakladnickih kuca objaviti neke njegove dotada neobjavljene rukopise kao i ponovo tiskati neka njegova vec objavljena djela, tako da danas iza Remete stoji impozantna brojka objavljenih naslova. U planu je i izdavanje integralne zbirke Remetinih novela, pjesama i pripovijetki koje su ostale rasute po knjizevnim i crkvenim casopisima ili do sada nisu objavljivane. Jos je dug put do potpune Remetine rehabilitacije i objavljivanja njegovog kompletnog opusa ali i ovo sto je do sad ucinjeno je veliki korak u spasavanju od zaborava po mnogima jednog od najmarkatnijih hrvatskih pripovijedaca koji je po mnogima "tvorac psihološkog romana u Hrvata, romanopisaca kojega su ne bez povoda nazivali hrvatskim Dostojevskim.



== Do sada objavljeni romani:

"Grieh", "Tako svrsava", "Sentimentalna reportaza", "Zadnji casovi"(2003), "Moja obrana"(2003), "Zapis o Nadji Jaksic i drugima"(2003), a sve u ==

izdanju Matice Hrvatske Zagreb. ==

"Večer povuče zemlju u svoju sjenu. To bi odjednoć, bez onog tihog pridolaženja, večer zapravo pade odjednoć. Katja gotovo osjeti, kako se zemlja nagnu u noć. Kao udes... A njoj se činilo, da če ova noć biti drugčija. U čemu? To nije ni važno. Ona to stoga i ne zna. Možda bez tih misli... Ona ustade i pođe u dvorište. Zaista je bila primietila, da večer još uviek drži nad njom kupove misli, i neka neobična razpoloženja. Htjela je odvojiti dušu od toga. Izašla je zato u dvorište, da se malo prošeta. Božidar sada sigurno sjedi sam. U zatvoru. U uglu. I tup. On sjedi. Visoko gore poviše njega je rešetkast prozor. Nebo mu dolazi samo izkosa i škrto. A možda mu i ne dolazi. Sad se i u njegovu duhu odvija nit one priče, na koju ona misli." Zvonimir Remeta, "Grieh", Zagreb 1942


"Vojni tužilac je čitao, čitao, već čitav sat. Nisam umišljen i ne smatram sebe važnim, ali on mi je pridavao važnost: čitao je čitav sat. I to je sada već bio monoton glas i činilo se kao nešto što se mene tiče, nego kao nekakav izvještaj o noći u Europi i u svijetu, o noći koja još uvijek traje, o činjenicama koje se zbivaju u toj noći, o pokretima trupa, o ratu, o nekakvim političkim preokupacijama, o etičkoj tankoćutnosti u sukobu s niskošću svakodnevnog života, o odlukama višeg reda. Ja to više i ne znam točno ponoviti, ne znam uopće, na šta je mislio, naprosto ništa ne razumijem, vjerojatno nije razumio ni on. Krivnja i nekrivnja kao dvije odvojene etičke kategorije provlačile su se kroz svaku njegovu misao, ali i to su bile samo riječi u arsenalu riječi. Ja nisam ništa razumio, a ni on vjerojatno nije ništa razumio. Sve je bilo nekako proturječno i samo dio svih onih suprotnosti i proturječnosti koja su se zbivala u životu, a ona za mene nisu ništa značila u tom času, bio sam i suviše umoran i ispaćen. Sve što sam ja razumio bilo je, da sam, eto, i ja po nekoj historijskoj nuždi bio sudionik svih tih zbivanja i po nekoj historijskoj nuždi oruđe historije, ali - to su bili i svi drugi. Zašto sam onda samo ja odgovarao? I za šta konkretno? Nisam razumio optužnicu.Tužilac:- Špijunaža, veleizdaja, pokušaj ubojstva, bijeg!- Laž!O, molim, molim, izvest ćemo dokaze.Gledao sam po nepoznatim licima, koja su sjedila oko mene i preda mnom i po nepoznatoj dvorani. Kad sam ugledao prozore, okrenuo sam se prema njima. To svakako nije bio prezir prema sudu, ni podcjenjivanje. Htio sam da vidim nebo i htio sam da na časak odem dalje od ovih zidova i od svih zidova koji se uopće mogu zamisliti." Zvonimir Remeta, "Moja obrana", Matica Hrvatska, Zagreb, 2003



"MISAO NA GOSPODINA"


Kad opet sretnem jeku Tvojih koračaja, da li ćeš osjetit, da mi je u dušu ušla jesen, hoće li gnjevan biti lik Tvoj nada me nadnesen, kad u meni vidiš grijeh?


Tvoga kruha nisam tako dugo kušao

i ruke Tvoje,koje mi -čudno!-ni sada nisi skrio zaboravljam poljubit, uveče prije sna. Davno je bilo,kada sam Te s čežnjom slušao kad bih pun vjere ušao u Tvoj hram....

Kad nasluti duša žamor Tvojih stopa, hoće li suze, iz očiju što mi kanu, izmoliti smirenje uma? Hoćeš li dati , da slast večernjeg šuma opet zatitra radošću u snima, koji se Tebi vraćaju?

-Hoću li morati dugo moliti, da stope Tvoje uza me stanu, i u slatkom ritmu opet uza me koračaju?...


Kniževnik Dr.Zvonimir Remeta "MISAO NA GOSPODINA" -Pjesma-"Hrvatska prosvjeta"-br.10 god.XIX, 1932



 Godine 2004, u studenom, u anketi Matice hrvatske uvršten je među dvadesetak najvećih Hrvatskih književnika 20 stoljeća.


Zanimljivosti;

U Ljubuškome (BiH),zaslugom Franjevačkog reda, jedna ulica nosi njegovo ime. Malo je poznato da je Remeta prvi preveo niz povjesnih romana; Raffi:"Samuel",A.Hublet:"Za jedno kraljevstvo,Jean de la Brete:"Gospođica de Lavalle,M.Dally:"Robinja",Emil Bauman:"Znak na rukama",Georges Bernanos:"Zločin"- (na koga se snažno oslanjao)

Roman "Grieh" doživio je dva pretiska i to:

2002 g. u izdanju DHK-HB-Mostar i godine 2003 u izdanju kuće Plinarec & Plavić

Roman "Tako svršava..." doživio je pretisak u izdanju kuće Mlinarec&Plavić 2003 g.

== Na proljeće 2005. izlazi reprint romana "Sentimentalna reportaža" kao i zbirka pjesama i novela iz piščeve ostavštine, a sve u izdanju M.H-Zagreb. ==Kao i dosad nenapisani prilozi o zastrašujučoj zatvorskoj biografiji.

Vanjske poveznice Zvonimir Remeta na Internetu (http://people.mail2me.com.au/~zremeta/)

Matica Hrvatske (http://www.matica-hrvatska.hr)

Zvonimir Remeta na Hercegbosna.org (http://www.hercegbosna.org/ostalo/remeta.html)

(http://www.ljubuski.ba)

Kontaktirajte obitelj na 0038591 3556413(Mario, sin pok. književnika)

O Remeti kao covjeku najbolje govori ovaj clanak, prenesen iz lista"Glasnik srca Isusova i Marijina" (Chicago, ozujak 1964), koji je napisan prigodom njegove smrti:

"Stigla nam je zalosna vijest iz Sarajeva o nagloj smrti poznatog hrvatskog knjizevnika i katolickog radnika dr. Zvonimira Remete. Nasli su ga mrtva jednog jutra u veljaci, u njegovoj skromnoj sobici. Umro je necujno, tiho, ne smetajuci nikog, onako kako je i zivio; tiho, obazrivo i skromno.

Opet je Hrvatska izgubila jednog od rijetkih! Izgubila je covjeka koji je pripadao onim izabranima: duha, znacaja i prozivljene vjere; covjeka koji je kroz patnju i stradanja svjedocio za Boga i Hrvatsku.

Mnogi su culi, a mozda i poznaju Remetu. Marakovic ga je predstavio hrvatskoj citalackoj javnosti kao novo knjizevno obecanje i odredio mu prvo mjesto u skali hrvatske moderne knjizevnosti. Nas nekoliko prezivjelih njegovih sudrugova iz teskih dana stradanja kroz kaznione i logore duzni smo posvjedociti o Remeti kao uzoru i nesalomivom primjeru covjecnosti i vjernosti Bozjim i hrvatskim idealima. Upoznali smo ga u Lonjskim mocvarama, krvavom marsu do Vrsca, na sudu u Trogiru, i u tisucama prilika gdje je sa svetackom strpljivoscu dijelio i zadnji komadic svoga srca da nam olaksa patnje i progone. Povijest hrvatskih progona i stradanja ne mogu se zamisliti bez Remete, bez nesalomivog Remete, kojeg nisu mogle pokolebati ni ponizenja, glad, ni zima, a niti primamiti sirenska obecanja tlacitelja, koji su tek trazili da nesto napise o novom covjeku i "socijalizmu", a za uzvrat nudili su mu "slobodu" i otete vile u kojima se sepure razna piskarala. Remeta je znao da se ne moze trgovati s nacelima, pa ni onda kada glad muci, zima bije, nostalgija razdire srce a oci ne vide sunca ni svjetla. Trpio je i molio. Svjedocio je svim svojim bicem i u svakoj prilici za Boga i Hrvatsku. Njegov trpeci lik postao je izvor snage za sve njegove sudrugove, a on zivi oltar molitve u teskim danima i tamnim nocima zlodjela nezasitih crvenih krvnika. Tukli su ga i udarali, on je sutio; prevtali ono malo vruce vode kada se pred jelo prekrstio, a on se opet krstio.

Godine 1996, Vlada Republike Hrvatske proglašava ga žrtvom bivšeg političkog režima.Ubili su mu tijelo, zgnjecili srce ali dusu nisu mogli!


Neka je vjecna slava dr. Zvonimiru Remeti, Bozjem i hrvatskom muceniku!"