Sudbina Aristotelovih Spisa

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

  
Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Proučite kako poboljšati članak ovdje, kliknite na link "uredi" i popravite ga vodeći računa o standardima bosanske Wikipedije.



Po Strabonu (III 608) i Plutarhu (Sulla 26), sudbina Aristotelovih spisa bila je ovakva. Poslije Aristotelove smrti oni su zajedno s njegovom bibliotekom pripali Teofrastu, a poslije smrti ovoga njegovu učeniku Neleju, Koriskovu sinu, koji ih je ostavio svojim srodnicima u Skepsidi. Ovi su ih, od straha da ih ne otmu Atalovići, čiji su oni bili podanici, i koji su kupili knjige za svoju biblioteku, sakrili u neki podrum gde su stradali od memle i moljaca. Najzad su ih za skupe novce prodali Apelikontu Tejaninu, a ovaj ih donio u Atinu, dao prepisati ispunivši praznine na pogrešan način, i tako ih izdao.

Iz Atine odnio je Aristotelove rukopise u Rim Sula, i tu ih je uredio gramatičar Tiranion, a onda ih publikovao Andronik Rođanin, kome su oni služili kao osnova za njegov katalog Aristotelovih spisa.

Da je Teofrast svoju biblioteku zaviještao Neleju, za to znamo iz njegova testamenta (D. L. V 52), i otuda Strabonova i Plutarhova vijest ο sudbini Aristotelovih rukopisa može biti istinita. Ali, ako je u Strabona reč ο Aristotelovim rukopisima kao jedinim primercima, onda to ne može biti istinito, jer s druge strane saznajemo da su u III i II vijeku ne samo peripatetičarima nego i njihovim protivnicima, stoičarima, najznatnija esoterička Aristotelova djela bila poznata. Zato je istini priličnija verzija druga (Athen. I 3 AV), po kojoj je Ptolemej Filadelf, osnivač Aleksandrijske biblioteke, otkupio od Neleja sve spise koji su ostali poslije Aristotelove smrti. Tako bi izvor pomenutim katalozima Aristotelovih cpica bio Hermip, aleksandrijski peripatetičar, koji je u katalog tih spisa unio one koji su se nalazili u aleksandrijskoj knjižnici.