Hlor

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Hlor (Klor, Cl, latinski - chlorium, od grčke riječi chloros koja znači "zelenožuti") je nemetal sa atomskim brojem 17, pripada VIIA grupi. Stabilni izotopi su mu: 35Cl i 37Cl.Hlor je žuto zelen gas oko 2,5 puta teži od vazduha, neprijatnog, zagušljivog mirisa, veoma otrovan. Hlor je sredstvo za izbjeljivanje i dezinfekciju. Sastojak je mnogih soli i drugih jedinjenja. Hlor je veoma rasprostranjen u prirodi i može se naći u skoro svakom živom organizmu. Hlor ima veoma velik biološki značaj, spada u makroelemente. Joni hlora su jedni od najbitnijih anjona u vodenim organizmima, a sonu kiselinu mnoge životinje koriste za varenje. U organizmu čovjeka od 70 kilograma nalazi se oko 95 grama hlora.

Sadržaj

[izmijeni] Osobine

Čist hlor se javlja u vidu dvoatomskih molekula Cl2. U jedinjenjima se javlja sa oksidacionim brojem od -1 do +7. Hlor se dobro rastvara u vodi i gradi hlornu vodu, koja zbog nascentnog kiseonika ima baktericidno dejstvo, a služi i za bjeljenje organskih boja.

Hlor je hemijski veoma aktivan. U prisustvu prigušene sunčeve svjetlosti jedini se sa vodonikom gradeći hlorovodonik. U punoj sunčevoj svjetlosti ova reakcija se odigrava eksplozivno. Hlor neposredno reaguje sa većinom elemenata i u tim reakcijama nastaju uglavnom hloridi. U jednom litru vode temperature 10°C rastvara se 3,10 litara hlora dok pri temperaturi od 30°C samo1,77 litara. Sa vodom reaguje sporo gradeći hlorovodonik i perhlornu kiselinu (HClO). Sa kiseonikom gradi 5 različitih oksida. Hlor gradi nekoliko kiselina i odgovarajuće soli:

  • hlorovodoničnu (sonu) kiselinu i hloride kao soli
  • perhlornu kiselinu i soli perhloride
  • hlorastu kiselinu i soli hlorate
  • hlornu kiselinu

[izmijeni] Dobijanje

U labaratorijama hlor se može dobiti oksidovanjem hlorovodonične kiseline jakim oksidacionim sretstvima MnO2: MnO2 + 4HCl → MnCl2 + Cl2↑ + 2H2O

U industriji se dobija elektrolizom vodenog rastvora NaCl. Tom prilikom se dobijaju natrijum-hidroksid i hlor.

[izmijeni] Primena

Hlor se koristi za dezinfekciju vode, za dezinfekciju i izbjeljivanje papira i tkanina. Korišćen je kao bojni otrov za vrijeme I svijetskog rata, ali je zamjenjen praktičnijim sredstvima.

Hlor se dosta koristi za izradu produkata koji se koriste u svakodnevnici - boje, namirnice, insekticidi,plastičnih masa, naftnih produkata, ljekova, rastvarača i bojnih otrova. Hlor se koristi i za dobijanje hlornog kreča i broma.

Organska hemija je takođe područije na kome se primenjuje hlor. Koristi se kao oksidans, a i kao zamjena za atom vodonika u organskim jedinjenjima.

Upotreba hlora za bjeljenje industrijske celuloze, lana, pamuka i dezinfekciju vode zasniva se na njegovom oksidacionom dejstvu.

[izmijeni] Historija

Hlor je otkriven 1774 od Šelea (Carl Wilhelm Scheele) reakcijom: MnO2 + HCl za koju je pogrešno mislio da je dobio gas koji sadrži kiseonik. Ime ovom elementu je 1810 godine dao Humphry Davy, koji je utvrdio da je supstancija koju je Šele otkrio element a ne neko jedinjenje u gasovitom obliku.

[izmijeni] Zastupljenost

U prirodi hlor je zastupljen u obliku jona Cl-, koji je glavni anjon u okeanima (joni hlora čine 1,9% mase svih okeana). Još veća koncentracija hlorovih jona je u slanim jezerima (uMrtvom Moru oko 21%).

Većina hlorida je rastvorljiva u vodi zato veće količine se mogu naći samo u suhim predjelima ili u podzemnim ležištima soli.

[izmijeni] Jedinjenja

Među neorganskim jedinjenjima hlora nalaze se hloridi i hloriti. U organska jedinjenja spadaju hloroaminati, hloridi hidroksida ugljenika i tetrahloridi ugljenika.

[izmijeni] Toksičnost

Gasoviti hlor nadražuje sistem za disanje i sluzne žlijezde, u većim količinama izaziva smrt. U vazduhu se može osjetiti već u količini od 3.5 ppm, ali opasna koncentracija je tek preko 1000 ppm. Zbog tih osobina je korišćen kao bojni otrov u I svijetskom ratu. Da bi se neutralisao udišu se pare etanola, ili razblaženog rastvora amonijaka.