Giambattista Marino
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Giambattista Marino | |
---|---|
![]() |
|
rođen: | 18. oktobar, 1569. Napulj, Italija |
preminuo: | 25. mart, 1625. Napulj, Italija |
![]() |
|
![]() |
|
Giambattista Marino (1569 – 1625), italijanski književnik, začetnik marinizma, pjesničkog smjera kojeg karakterizira naglašena upotreba neobičnih motiva, složenih i neobičnih metafora, zvučnih figura i ponavljanja. Napisao nekoliko hiljada lirskih pjesama i veliki mitološki spjev Adonis.
Marino je bio najveći italijanski barokni pijesnik. Malo je ko bio tako slavan i hvaljen kao on, a tako brzo zaboravljen posle smrti. Kažu da se italijanski jezik učio na francuskom dvoru da bi se čitao Marino. Za života je bio dosta osporavan.
Rođen je 1569. u Napulju. Otac mu je bio pravnik, skromnog porekla i naterao je sina da upiše prava, ali ih on napušta i od rane mladosti počinje da piše. Još u napuljskom periodu bio je dvorski pesnik i to mu je bila karakteristika. Kažu da je bio poslednji dvorski pesnik. Počinje kao sekretar u Napulju i tada upoznaje Tasa.
Bio je dva puta u zatvoru u Napulju, prvi put jer mu je devojka sa kojom je bio umrla posle abortusa, a po novijim tumačenjima zato što je bio homoseksualac. Iz zatvora beži 1600. i stiže u Rim gde nastavlja da ulazi u službu kod moćnih ljudi. Rim je tada bio moćan zbog umetnosti i pape.
Između 1601-1602. Marino iz Rima ide stalno u Veneciju gde 1602. objavljuje svoje delo ’’Rime’’. Bio je znalac u štamparstvu i sam je brinuo o objavljivanju svojih knjiga. U posveti on objašnjava zašto objavljuje delo – zato što njegove pesme kruže odavno po Italiji i i kaže da ih ne bi ni objavio da ga nisu potkradali, naročito kanconu ’’Baci’’ koja je prevedena na francuski, španski i na slovenski (schiavone). 1604. ulazi u službu kardinala Pietra Aldobrandinija koji će postati Klement VIII kada ga izaberu za papu i odavde počinje Marinov uspeh.
Iz Napulja odlazi u Rim. Još uvek je u službi kardinala ali se sprema za torinski dvor gde se nalazila porodica Savoja. Torinom je vladao Karlo Emanuel, a Italija je bila oaza, mesto relativne nezavisnosti bez stranaca. Marino je sve činio da uđe u službu. Posećuje torinski dvor, nudi se i odseda tamo neko vreme. Tamo je kao sekretar u to vreme bio Murtola. Marino mu se ruga, a ovaj mu vraća. Marino je u tome veštiji, a i vojvoda mu je naklonjeniji i zbog svega ovoga Murtola je čak pokušao i atentat na Marina. Marino to do detalja opisuje u jednom pismu nakon čega hapse Murtolu. Sam Marino traži pomilovanje za Murtolu i on izlazi iz zatvora. Tako počinje i Marinova služba na dvoru.
1610. se preseljava u Torino u funkciji vojvodinog sekretara. Sledeće godine je u savojskom zatvoru jer se vojvodi učinilo da mu se Marino ruga. Marino je već tada bio slavan u Evropi i uticajni ljudi ga brane. Iz zatvora piše pisma mnogim ambasadorima i vojvodama. Tamo provodi 11 meseci i na kraju je pomilovan, a li mu se ne vraćaju oduzeti rukopisi. Sprema se dalje na put i odlazi u Francusku gde vlada Luj XIII sin Marije Mediči. Opisuje prelazak Alpa i čuđenje zbog francuskog života. Poznato je i pismo iz doba dolaska na francuski dvor u kome i sam sumnja u činjenicu da služi najvećeg gospodara svog vremena. Ne mora da se dodvorava a opet ima veliku platu. Marino nije učio francuski jezik, a biografi kažu da su Francuzi učili italijanski da bi čitali Marina.
U Parizu štampa najveće delo Adone. Tu boravi u periodu 1615-1623. 1623. kada se dovoljno obogatio kreće U Italiju preko Torina i stiže u Rim gde se zadržava. Primaju ga sa počastima, a akademici se bore za njega. U maju 1621. stiže u Napulj gde 1625 umire. Ožalili su ga pesnici koji su izjavili: nestalo je sunce poezije, zamrla je poezija.
Sam njegov život i karijera otvaraju pitanje u književnosti: odnos pesnika i vlasti. Marino jeste služio, ali je sam birao kome će da služi i kada se nudi nudi se kao jednak jednakom. U Savoji nudi sebe govoreći: ja najveći pesnik tebi najvećem gospodaru.
Od XVII veka počinje samoreklamiranje tj. Pisac počinje da radi nešto da bi se njegove knjige štampale. Marinove knjige se prodaju, iako nisu po pravilima, dok one druge skupljaju prašinu po policama.
Marino je imao velikih problema zbog inkvizicije zbog lascivnosti (dva puta je osetio udar inkvizicije ali je imao zaštitnike) i optužbe da je krao tuđu poeziju (on je tvrdio suprotno). Njegovi neprijatelji su se obraćali inkviziciji kada nisu znali kako drugačije da ga unište.
Glavno delo mu je Rime koje je 1602. štampao u Veneciji. Ovo je prvo što je ikada štampano. Delo dobija naziv La lira. U predgovoru kaže da je rešio da objavi svoje delo jer mu pesme već duže vreme kruže i potkradaju ga. Glavna pesma je kancona Dei baci. U delu se još uvek oseća uticaj petrarkizma. Sam naslov La lira je već sam po sebi nov u odnosu na petrarkistički sonet. Sledeći Tasa i njegove podele deli pesme na: Rime amorose i Canzone e madrigali. Rime amorose su erotsko-ljubavnog sadržaja.
U Italiji 1614. štampa Dicerie sacre (Svete besede) i to je delo u prozi. 1616. štampa Epitalami tj. Pesme koje se pevaju za svadbu u čast brakova vrlo slavnih ljudi. Jedna od njih je Il letto.
1617. u Veneciji objavljuje religioznu poemu La sferza a 1619. Galleria. Prvo izdanje je bilo puno grešaka pa ga zato ponovo objavljuje 1620.
U Parizu objavljuje 1623. La Sampagna i to je pastoralna poezija, a iste godine i Adone. 1632. objavljeno je posthumno La strage degli innocenti (poema iz Biblije).
Marino se ogledao u svim mogućim žanrovima u poeziji. Pisao je i pisma. Pred kraj, iz Pariza, poručuje da će ih objaviti. Pisam su kao žanr u to vreme bila vrlo popularna u književnosti. Nije uspeo da ih objavi, ali se posthumno objavljuju izvodi iz tih pisama.
Galleria
Galleria je lirsko delo koje govori o odnosu između figurativne umetnosti i poezije. Ideja je da se poezijom mogu opisati slikarska (figurativna) dela. Ova ideja se ne može odvojiti od njegove kolekcionarske strasti. Bio je veliki znalac figurativne umetnosti što se vidi i u pismima. Sakupljao je slike i otvorio galeriju. Pretpostavlja se da se začetak ideje poklapa sa periodom njegovog boravka u Torinu gde je video najbogatiju zbirku slika. Posle toga kupuje sa sve većom strašću slike. Želeo je da napravi muzej u rodnom Napulju. Sve što je zarađivao davao je na to. Pisma su puna narudžbina i molbi za slike. Najčešće traži grafiku i daje slikaru preciznu temu, dužinu, širinu, pa čak i tehniku. S jedne strane postoji ideja o galeriji (muzeju), a s druge strane piše delo. Naručuje dela umetnika koja namerava za muzej, ali ih ujedno i uključuje u knjigu. Želi knjige o pesmama, ali u kojoj bi postojale i reprodukcije tih slika jer želi da se poigrava na temu te slike.
Prvo je izašlo delo bez slika, samo sa poezijom, ali svaka pesma je nastala na osnovu određene slike (Mikelanđela, Karavađa...). Često daje uputstva slikarima i kako da upakuju delo da se ne bi oštetilo. Iz Napulja jedan deo nosi, a drugi šalje i taj deo je izgubljen. Nikada nije ostvario ideju o galeriji. Postoje slike o kojima se zna samo od Marina.
Galerija ima dva dela: pitture (favole, storie, ritratti, caprici) i sculture (statue, rilievi, modelli, medaglie e caprici). Kod Favola osnovna tema na slikama je mitološka, ritratti su portreti ljudi i žena, a caprici 12 pesama (po 12 u oba dela) slobodne tematike.
Marino uzima neki detalj poznat publici i time se poigrava. Duboko je verova da su figurativna umetnost i poezija arti screlle, ali i to da je poezija iznad figurativne umetnosti (isto to zastupa i Hegel) jer smatra da figurativni um pokazuje telo spolja, a poezija zalazi i u dušu. Poezija se poima razumom a figurativni um čulima. Poezija uspeva ono što figurativna umetnost ne može, a to je da pokaže pokret i bol. On stalno govori o odnosu umetnosti i stvarnosti. Kod njega je umetnost uvek iznad stvarnosti.
U Delu ima najviše madrigala jer su najzahvalniji za baroknu poeziju. Marino najčešće uzima neki podatak vezan ili za tematiku ili za lik poznat čitaocu sa slike i na osnovu toga pravi čitavu poeziju.
Pesma o Svetom Avgustinu (legenda o dečaku koji presipa more) upućuje da je nemoguće pisati o Svetom Avgustinu kao što je nemoguće presuti more, a pretpostavlja se da je čitaocima poznata legenda.
Kada govori o Mariji Magdaleni, osnovni motiv su suze jer je ona suzama prala Hristove noge. Ona je napravljen aod ambre (providnog materijala) jer taj materijal odgovara suzama.
Adone
Adone je ep štampan 1623. u Parizu. Italijanski ep se tematikom naslanja na karolinški i bretonski ciklus. U prvoj fazi je poema epico cavalleresco – viteški ep (u humanizmu), zatim poema epico religioso (u poznoj renesansi) i na kraju je poslednji ep i to Marinovo delo Adone s kojim je u ovoj fazi zaključen razvoj italijanskog epa. Posle ovoga niko u Italiji ne piše epove za razliku od drugih književnosti koji epove pišu od XIX veka.
Na neki način ovo delo je sam po sebi otklon od kodifikovanog epa. Svi epovi su do tada pisani Denteovim tercinama, dok je Jerusalim pisan oktavama. Adone je napisan u oktavama. Počeo je da ga piše vrlo rano. Od početne ideje da bude u tri knjige došao je do dvadeset pevanja.
Marinov Adone je najveći ep evropske književnosti sa čak 40 984 strane. Štampan je od 1621-1623. u Parizu. Pare je dobio od Luja XIII. Marino sam nadzire štampanje i na kraju ga posvećuje kraljici majci Mariji Mediči. Posle posvete dolazi uvodni deo gde teoretičar Šaklen piše raspravu koja je unapred odbrana jer će ovaj ep doživeti veliki napad. Kaže da je ovo za razliku od drugih italijanskih epova poema in pace prvo zbog čega je drugačiji od ostalih epova jer su svi drugi o ratu.
Marino je umeo sam da pravi svoju slavu a Adone je jedan od vidova slave. Posle Tasovog Jerusalima novo doba je tražilo novog Tasa. On je tu da udovolji publici postane novi Taso. Svestan je da ne treba krenuti Tasovim putem i zato uzima mitološku temu što je potpuni otklon od dotadašnje herojske tradicije epa.
U delu opisuje ljubav između boginje Venere i smrtnog Adonisa. Venerin bog je Mars koji je ujedno izvor ove tematike uzet iz Ovidijevog dela Metamorfoze s tim što mit nije lociran. Još jedan izvor je Bokačovo delo O rodoslovu paganskih bogova, zatim Anguilarov prevod Metamorfoza.
Sam mit je kratak i zato Marino na kratak sadržaj dodaje gomilu sekundarnih epizoda. Bitno je to što mit govori o boginji i smrtniku. Pošto je crkva još uvek imala jak uticaj valjalo je sadržaj prilagoditi vremenu. Marino to radi tako što venčaje Veneru i Adonisa, što ne postoji u mitu, i to po obredima tadašnjeg vremena.
Treba pomenuti i elemente baroka u epu. U mitu Adonis gine u lovu. Lov je, inače, druga velika strast osim Venere. Dijana šalje vepra i Adonis gine, ali vepar zaljubivši se u Adonisa ubija ga iz strasti. To je novina i interesantno je za publiku. Na kraju javljaju Veneri da je Adonis poginuo. Iz njegovog srca se rađa cvet anemona. Ona organizuje viteške igre u čast Adonisa. Marino završava stihom: Smoderato piacer termina in doglia (neumerno zadovoljstvo završava se u bolu).
Ep mora da ima koherentnu strukturu, a Marino to razbija. To i elementi erotskog uslovljavaju napade na Adone. Marino kaže da njegov ep treba porediti sa vatikanskim odajama, nema harmonije samo nizovi zgrada jedna za drugom i da on stoji prema tradiciji kao vatikanske odaje prema patali Farnese. Protivnici ga oštro napadaju jer je: na telo Liliputanca stavio udove giganata.
Da bi Adonis uopšte mogao da bude sa venerom mora da se uzdigne tj. da prođe kroza dvoja vrata. Centralno mesto je vrt ljubavi (zadovoljstva). Kada prođe kroz taj vrt može da bude sa Venerom. Marino zamišlja taj vrt sa četiri kule i jednom kulom u centru. Svaka od četiri kule predstavlja jedno od čula. Adonis mora svako čulo ponaosob da iskusi. U jednoj kuli kuša pesmu slavuja (VII pevanje). Zatim ide na banket i jede (čulo ukusa). Miriše cveće i odlazi u galeriju slika i skulptura i tako zadovoljava čulo vida. Čulo dodira je u centru i najsavršenije je od svih čula jer podrazumeva ostala čula i obuhvata celo telo. Čulo dodira se doživljava ljubavlju: possiede il corpo intero.
Kada sve to prođe Adonis je spreman na ljubav sa Venerom i ide u nebesa (Venerino nebo je treće nebo, nebo ljubavi). Vraćaju se na Krit. Posle svih čula i razum se zadovoljava, ali Mars ih ometa. Veštica se zaljubljuje u Adonisa pojavivši se u Venerinom obličju. Pretvara Adonisa u papagaja i tako on beži iz tamnice. Osim ovih u delu se nalaze brojne sekundarne epizode o filozofiji i umetnosti npr.
Najzanimljiviji su erotski momenti, opisuje do detalja, samo poljubac opisuje u 19 oktava. Postoji ogroman broj kniga za i protiv Adonisa. Prijatelji, marinisti, ga brane, a drugi da napadaju. Iz tih rasprava razvija se barokna teorijska misao i to je začetak. Ta barokna teorijska misao je poslednje mesto gde italijani vrše ogroman uticaj na Evropu. Adonis je u indeksu zabranjenih knjiga.
Motiv koji najduže traje u italijanskoj knjževnosti je motivo della lontananza. Marino je u madrigalu napisao: Vita mia gde je prisutan ovaj motiv.