Dževad Karahasan

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Dževad Karahasan (Tomislavgrad, 1953.), bošnjački književnik, dramatičar, esejist, romanopisac.

Dževad Karahasan
Uvećaj
Dževad Karahasan

U rodnom je gradu završio osnovno i gimnazijsko školovanje. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, studij komparativne književnosti i teatrologije, a u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu, branio je doktorski rad. Dugi niz godina sudjelovao je u uređivanju sarajevske revije za kulturna pitanje "Odjek". Rat u BiH 1992. godine zatekao ga je na mjestu profesora, kasnije dekana Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Piše drame, romane, pripovjetke, eseje, povijest i kritiku teatra, sudjeluje kao dramaturg ili pozorišni reditelj.

Odlike su Karahasanova djela modernističke (mogli bismo reći i postmodernistički-no, to je kliše) i inovativne pripovjedne tehnike u kojima se miješaju žanrovske karakteristike, esejizacija i dramatizacija proze, kao i bogatstvo jezika. Iako prvenstveno, po vlastitom izboru i angažmanu dramski pisac, nemoguće je ne primijetiti da je Karahasan ostvario najjače prodore u narativnoj i esejističko-memoarskoj prozi. Cijenjen i uspješan dramski autor, prije svega u zemljama njemačkog govornog područja, ovaj pisac, po mišljenju mnogih, dijeli u tom aspektu sudbinu jednoga od svojih uzora, Miroslava Krleže: kao i hrvatski pisac, i bošnjački spisatelj je fasciniran kazalištem za koje je napisao veći broj priznatih drama, no njegova najsnažnija djela su ipak, vjerojatno, romani i esejistička memoaristika.

Tu poglavito treba istaknuti roman "Istočni diwan", djelo o sufijskom mučeniku i svecu Al-Halladžu, kompleksnu studiju u kojoj se preklapaju vjerno rekonstruirani ambijent Bagdada u 8. stoljeću, refleksivni pasaži i egzistencijalno-spiritualna drama legendarnog martira, pjesnika i aforističkog mislioca. Ovdje valja napomenuti da, za razliku od Selimovića u romanu "Derviš i smrt", Karahasan dobro poznaje problematiku sufijskog misticizma. "Dnevnik selidbe" je upečatljiva memoarska proza, prikaz opsade Sarajeva i funkcioniranja ljudske zajednice u neljudskim okolnostima, dok je kratki roman "Sara i Serafina", o dvostrukom identitetu, stalnoj prisutnosti smrti i apsurdnoj pogibiji u opkoljenom gradu virtuozno djelo ispričano u jednom dahu do danas nedovoljno cijenjeno i ocijenjeno ostvarenje u kojemu se prelamaju dokumentaristički realizam, osobno ispovjedna naracija i borgesovki irealna atmosfera.

Bez sumnje jedan od najsnažnijih i najdojmljivijih bošnjačkih prozaika, Dževad Karahasan pripada kategoriji rasnih pisaca kojima je strana jeftina politizacija, književno-politički marketing i podilaženje izvanliterarnim trendovima (npr., tu spada i njegov dosta oštar sud o umjetničkom dosegu djela Ive Andrića), što je vjerovatno i jedan od uzroka da još uvijek nije zadobio književno priznanje adekvatno svojoj umjetničkoj kvaliteti.


[izmijeni] Djela

  • Kazalište i kritika. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
  • Kraljevske legende. Proza. Veselin Masleša. Sarajevo, 1980.
  • Kralju ipak ne sviđa se gluma. Drama. Sarajevo, 1983;
  • Strašno je vani. Drama. Sarajevo, 1984.
  • O jeziku i strahu. Sarajevo, 1987.
  • Model u dramaturgiji. Omladinski centar. Zagreb, 1988.
  • Istočni diwan. Svjetlost. Sarajevo, 1989.
  • Misionari. Dvije komedije. Svjetlost. Sarajevo, 1989.
  • Stidna žitija. Roman. Bratstvo-Jedinstvo. Novi Sad, 1989.
  • Stid nedjeljom. August Cesarec. Zagreb, 1991
  • Kuća za umorne, August Cesarec, Zagreb, 1993.
  • Dnevnik selidbe, Duriex, Zagreb, 1993.
  • Šahrijarov prsten, Bosanska riječ, Sarajevo, 1996.
  • Noćno vijeće, Profil internacional, Zagreb, 2005.