Zoran Bečić

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Zoran Bečić (Čačak, 2. april 1939. - Sarajevo, 29. mart 2006.), doajen bosanskohercegovačkog glumišta.

Zoran Bečić studirao je glumu na Beogradskoj akademiji u klasi čuvenog Mate Miloševića i diplomirao 1966. godine. Iste jeseni "odletio je na jug" u drevnu Ragusu (Dubrovnik) gdje će u angažmanu provesti dvije godine (iz tog perioda najrade se sjeća uloga u Ljubavnicima nepoznatog renesansnog autora i Ljubaji Muriella Shisgala). Potom prelazi u Sarajevo i tadašnje Malo pozorište (Kamerni teatar 55) koje |e bilo rodonačelnikom teatarske avangarde na Balkanu.

Sarajevski debut imao je u nezaboravnoj predstavi Radoslava Dorića Noć ubica, a zatim je u tri sezone odigrao čitav niz zapaženih uloga, počev od glavnih u Pljački i Mračnoj komediji, pa i sporednih u Usamljenoj gomili i Veleizdajničkom procesu, sve do naslovnih u Viktoru ili djeci na vlasti i Idiotu, (godine 1971. nije odolio izazovu da se dokaže i u Beogradu, no, nakon dvije sezone vraća se u Sarajevo, ovaj put u Narodno pozorište gdje igra brojne zapažene uloge (Priče iz Bečke šume, Bašeskija, Čežnja pod brestovima, Nora, Hrvatski Faust, Na Božijem putu, Omer-paša Latas i ponad svega kao Rjepnin u Romanu o Londonu Miloša Crnjanskog u režiji Sulejmana Kupusovića). Podjednako je vezan i za Kamerni teatar 55 (Smrt trgovačkog putnika, Rucante, Sporting life. Lijepa Vida, Divlje meso, Karamazovi, Makedonsko slanje, Nije čovjek ko ne umre i ponad svega kao Henrik u Vjenčanju Gombroviča u režiji Tadeusha Mintza). Za ostvarenja u Noći ubica dobio je Zlatni lovor vijenac Internacionalnog teatarskog festivala MliSS.

U ratu Bečić je bio jednim od glumaca - utemeljitelja SARTR-a i akterom Skloništa, a debitirao je i kao reditelj remake-postavkom predstave Nije čovjek ko ne umre Vehmira Sto|anovića, nakon čega režira i Memoare Mine Hauzen Salela Plakala li produkciji SARTR-a, te dvije predstave u Kamernom teatru 55 (Suton Ive Vojnovića i Smrt i djevojka Ariela Dorl'mana) i Nije čovjek ko ne umre u mostarskom Narodnom pozorištu. Kao glumac, često je gostovao u Tuzli (Hamdibeg) i Mostaru (Ruho).

U Narodnom pozorištu u Sarajevu u kome je proveo i svoje posljednje glumačke dane, obavljao je i funkciju direktora drame. Bečić je do kraja života igrao svoju posljednju ulogu dobivši svoj posljednji aplauz na otvorenoj sceni tumačeći lik Alihodže u predstavi "Legenda o Ali-paši".

[izmijeni] Filmografija

  • Viza za budućnost, TV-serija (2002)
  • Zamka za ptice (1991)
  • Aleksa Šantić, TV-serija (1990)
  • Moj brat Aleksa, film (1989)
  • Bure baruta, film (1989)
  • Odluka (1983)
  • Ratni hljebovi (1981)
  • Zajedno (1981)
  • Husinska buna (1980)
  • Trinaestogodišnjaci, TV-serija (1978)
  • Most, TV drama (1977)
  • Naše priredbe, TV-serija (1973)
  • Valter brani Sarajevo (1972)
  • Adam i Eva 66 (1966)
  • San (1966)

[izmijeni] Relevantni članci

[izmijeni] Vanjski linkovi

Wikicitat
Drugi jezici