Mirko Vidović

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

  
Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Proučite kako poboljšati članak ovdje, kliknite na link "uredi" i popravite ga vodeći računa o standardima bosanske Wikipedije.



Mirko Vidović,

rođen 31. prosinca 1940. u Biloj, Livno. Osnovnu skolu pohadjao je u rodnom selu Bila kod Livna 1947 - 1951), a nizu gimnaziju pak pohadjao je od 1952 do 1955 u Odzaku i u Bosanskom Samcu. Tada se je prvi put pojavilo i njegovo ime kao suradnika u prvom broju sarajevskih 'Malih novina'. Po zavrsetku Male mature, upisao se je u Gimnaziju 'S.S. Kranjcevic' u Livnu. Kao djak drugog razreda gimnazije sudjelovao je u anonimnoma natjecaju 'Oslobodjenja' za pricu iz znanstvene fantastike i dobio prvu nagradu. Od tada je poceo zivot Mirka Vidovica kao knjizevnog stvaratelja.

Zbog prakticnog opsluzivanja svoje vjere, Vidovic je imao velikih problema s ondasnjim Omladinskim komitetom SKBiH: zbog javnog izraza zaljenja za smrcu pape Pija XII. osudjen je na deset dana zatvora. Nastavnicko vijece ga je htjelo izbaciti iz Gimnazije, no osobnim jamstvom direktora skole, Arslana Zijadica ipak je uspio zavrsiti Gimnaziju u Livnu. Za maturalni sastav dobio je opet prvu nagradu BiH - Antoligoju djela pisaca BiH koju je osobno potpisao A.Vuco.

Nakon zavrsetka Gimnazije u Livnu, zbog nemogucnosti da upise arhitekturu u Zagrebu i zbog materijalnih problema inace, upisao se je na Filozofski fakultet u Zadru. Diplomirao je odlicnim u prosincu 1964. Nakon zavrsenog Filozofskog fakulteta, ozenjen Francuskinjom Lucienne rodj. Ravit, privremeno je zaposlen kao urednik Kulturne kronike u zadarskom 'Narodnom listu', u ocekivanju da skluzbeno bude imenovan asistentom u tamosnjem Institutu JAZU kao znanstfeni istrazivac na podrucju povijesti pismenosti na Jadranskoj obali. U njegovom domu u Zadru poceo je s radom Pokretn nezavisnih intelektualaca koji je okupio oko nacela misljenja po savjesti, a ne po ideoloskim nacelima i taj ustvari jedini takav pokret u ondasnjem komunistickom svijetu, dozivio je zabranu, izbacivanje s posla njegovih pripadnika, neki su morali emigrirati, a nekoliko njih je sudjeno i islo na robiju. No, zbog vodjenja ankete o populacijskoj problematici u Zadru, pao je u nemilost i morao je hitno napustiti zemlju sa zenom i djetetom i otici u Francusku, kako bi izbjegao proces zbog 'odavanja drzavnih tajni u korist Vatikana'.

Po dolasku u Francusku, upisao je ponovno knjizevnost i ruski jezik na Sveucilistu u Lyonu i opet postigao diplomu (do stupnja magisterija). Nakon toga upisao je i Cistu filozofiju, no nije taj fakultet uspio zavrsiti, jer je s francuskim pasosem morao hitno ici u posjet tesko blesnoj majci u Livno. Po povratku iz Livna, izdao ga je u Zadru nekadasnji kolega s Fakulteta i bio je uhapsen. Sudjen je u Zadru dne 03.09.1971. zbog knjige pjesama "Hram nade" i osudjen na cetiri godine strogog zatvora. Kad je dospio u KPD Stara Gradiska, udbaski inspektori su pod medjunarodnim pritiskom ponudili Vidovicu da svjedoci protiv dva intelektualca koji su, nakon pada Hrvatskog proljeca, zatvoreni i da nakon tog svjedocenja bude oslobodjen. Vidovic je odbio. Ponovno je bio sudjen on sam u Zagrebu i dne 31.03.1973. osudjen na jos tri i pol godine robije zbog toga sto je prilikom boravka u Francuskoj objavljivao svoje radove u izdanjima 'Hrvatske revije', pod motivacijom da je bio povezan s 'neprijateljskom emigracijom'.

Nakon teske tri godine zatocenistva u logoru Stara Gradiska, prebacen je u Srijemsku Mitrovicu, gdje je zadrzan jos preko dvije godine na izdrzavanju kazne. Nakon osobnog zauzeca ondasnjeg francuskog Predsjednika Republike, pusten je, s izdrzanih pet godina i dva mjeseca robije, na 'uvjetnu slobodu' i administrativno protjeran iz Jugoslavije.

Ponovno u inozemstvu, kao francuski drzavljanin, objavio je uspomene s robije pod naslobvom: Sakrivena strana mjeseca'. koja je dozivjela dva izdanja na hrvatskom, te prijevode na francuski i na talijanski u cjelini, a djelomicno na engleski i spanjolski. Pozvan je sluzbeno kao svjedok istine u komunistickim zatvorima i u centralu Amnesty International u Londonu i u sredisnjicu Medjunarodne lige za ljudska prava'. Na robiji je napisao i knjigu pjesama 'Bijeli vitez' i uspio ga poslati na slobodu tajnim kanalom. U inozemstvu je ta knjiga objavljena na hrvatskom i na francuskom jeziku (u Svicarskoj). U inozemstvu je objavio jos i svoje knjige "Ribnjak Bethesda", 'Boomerang' i 'Sta je to HNV'e.

Koncem 1979 na poziv poznatih kolega sa zapadnih sveucilista kandidirao se je na izborima za Sabor Hrvatskog narodnog vijeca i izabran je pri vrhu liste tridesetorice sabornika. Na zasjedanju III. Sabora HNV-a u Londonu, u sijecnju 1980 bio je imenovan Predsjdnikom Sabora HNV-a. Svojim upornim radom dobio je niz medjunarodnih priznanja: Zlatnu medalju grada Los Angelesa, Jubilarnu medalju Kijeva, uvrsten je medju 'velike suvremene pripovjedace' u glasilu 'Short story International', koji izdaje Institut za medjunarodnu kulturnu razmjenu u New Yorku, usao je u americki Leksikon suvremenih europskih pisaca itd. Sudjelovao je na u 'Medjunardnom meetingu poezije' u Parizu 1979.

Kao Predsjednik Sabora HNV-a, sudjelovao je u radu Madridske konferencije i, koncem studenog 1980 bio jednim od glavnih utemeljitelja Medjunarodnog helsinskog udruzenja. Zatim je sudjelovao i u radu Ottawske konferencije u travnju 1985. Bio je priman u velikim drzavnim institucijama USA, Francuske, Europske zajednice itd. Izabran je za Glavnog konceptora u procesu primjene 'Zavrsnog dokumenta helsinske konferencije' i u tom duhu i dalje vodi poslove pravednog procesa samoodredjenja naroda na prostorima bivse Jugoslavije. Godine 1986. pozvan je u clanstvo prestizne Medjunarodne akademije cije se sjediste nalazi u Italiji. Promaknut je 2002. u cast Viteza Akademije.

Djela: Pjesme (s V. Pavićem i S. Vučićevićem), 1964., Hram nade, 1970., Ribnjak Bethesda, 1971., Sakrivena strana mjeseca, 1977., Bijeli vitez, 1980., Što je Hrvatsko narodno vijeće, 1984., Hrvatski iranski korijeni, 1991., Ban Kulin i krstjanska Bosna 2001., Gatha Spitama Zarathustre 2003., Panonija 2004, Pad i uspon Ilirije 2005. Njegova Bibliografija se sastoji od 1280 objavljenih naslova, od toga 110 na stranim jezicima i na raznim stranama svijeta. U Domovini je objavio i dvije zbirke pripovijedaka iz srednjovjekovne Bosne - Drijenove svirale, 1993. te Sta je, je - sta nije, nije - zbirka anegdota iz vremena kolektivizacije livanjskih sela nakon Drugog svjetskog rata.

U Rukopisu ima 42 knjige s raznih podrucja, a od toga 10 kazalisnih drama i 12 svezaka iz Filozofije virtualnosti i stvarnosti (epistemoloska analiza naseg vremena na svim segmentima lepeze znanja i znanosti.