Polifonija

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

U muzici, polifonija je tekstura koja se sastoji iz dva ili više melodičnih glasova, različito od monofonije (muzika sa samo jednim glasom) i homofonije (muzike sa jednim dominirajučim melodičnim glasom pračen akordima).

Pojam polifonija se obično upotrebljava u vezi sa muzikom kasnog srednjeg vijeka i renesanse. Barokni oblici kao fuga su umjesto toga nazvani kontapukntni. Margaret Bent je polifoniju nazvao „diadičan kontrapuknt“, sa svakim dijelom pisan protiv drugog dijela.

Najstariji zapisi polifonije dolaze iz 10. stolječa. Glasovi u njima se kreću u paralelnim oktavama, kvintama i kvartama. Ovi notni zapisi nisu pisani za sviranje već samo radi potrebe podučavanja. Notni zapisi iz 11. stoljeća su najstariji primjeri praktične polifonije, iako intervali, visina i trajanje nota često nisu naznačene.

[izmijeni] Poznata dijela i kompozitori

  • Johann Sebastian Bach
  • William Byrd – Mass for Five Voices
  • John Dowland – Flow, my Tears
  • Orlandus Lassus – Missa super Bella'Amfirit'altera
  • Guillaume de Machaut – Le Masse de Notre Dame
  • Jacob Obrecht
  • Giovanni Pierluigi da Palestrina – Missa Papae Marcellis
  • Des Prez – Missa Pange Lingua
  • Thomas Robinson – Grisse His Delight