Bošnjaci Kosova

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Nakon Albanaca i Srba najmnogoljudnija zajednica na Kosovu su Bošnjaci. Najveći broj Bošnjaka Kosova živi u Prizrenu, Župi , Gori, Podgoru, odnosno u Prizrensko-dragaškoj oblasti uz samu Šar-planinu). Značajniji broj Bošnjaka živi i u Pećko-istočkom kraju, Mitrovici, dok ih u manjem broju ima u Prištini, Uroševcu i drugim gradovima.

Sadržaj

[izmijeni] Stanovništvo

Podaci govore da u Prizrenskoj regiji živi oko 35.000 Bošnjaka, u regionu Peć, koji obuhvata grad Peć i sela Vitomirica, Banja i Zlopek živi do 5.000 Bošnjaka. U Istoku (Dobruša i još neka manja sela) živi manje od 1.150 Bošnjaka, dok u Mitrovici živi oko 2.000 a u Prištini (računajući i selo Mazgit) oko 1.000 Bošnjaka. Od posljednjeg valjanog popisa stanovništva iz 1981. godine do danas, Kosovo je iz bezbjednosnih i ekonomskih razloga napustilo oko 30.000. Danas se pretpostavlja da na Kosovu živi između 45 000 i 50 000 Bošnjaka.

[izmijeni] Jezik

Glavni članak: Bosanski jezik

Bošnjaci Kosova govore bosanski jezik. Kosovski dijalekt bosanskog jezika ima specifičan dijalekt koji se razlikuje od dijalekata bosanskog jezika koji se govore u Bosni i Sandžaku. Bosanski jezik je danas jedan od zvaničnih i ravnopravnih jezika u upotrebi u Prizrenu, Dragašu i Peći.

[izmijeni] Historija kosovskih Bošnjaka

  
Sporno je da li ovaj članak poštuje autorska prava
u skladu sa policom Wikipedije o radovima u javnom domenu i slobodnom dokumentacijom.
Pogledajte stranicu za razgovor za više informacija.


  
Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Proučite kako poboljšati članak ovdje, kliknite na link "uredi" i popravite ga vodeći računa o standardima bosanske Wikipedije.



1. Torbeši - Posljednji sljedbenici Bogumila

Milivoj Pavlović za "torbeše” kaže da je to jedna stara slovenska populacija na Balkanu, Obeleiski i Dimitar Angelov zaključuju da su to posljednji preci makedonskih bogumila, dok ih Cilev identifikuje sa pomacima, koji su živjeli u regionu Vardarske Makedonije i ističe da naziv "torbeš” dolazi od turske riječi "torba” (forma "dortbeš” - "četiri-pet”). On je time želio da potvrdi da su torbeši mijenjali mjesta življenja i vjeru četiri–pet puta. Jovan Hadživasiljević, podržavajući narodno tumačenje za torbeše kaže da su oni "napustili vjeru i primili islam za jednu torbu varenike ili brašna", pa su na osnovu toga dobili to ime. Turski istraživači naziv "torbeš” vezuju sa persijskom riječju "torbekeš” (torbar - onaj koji hoda sa torbom na ramenu), "torbarenje" (radnja sa torbom). Turski istraživač I. H. Uzunçarsili, obavještava da je unutar glavnih sultanovih vojnih korpusa bilo kandidata za janičare poput "Torba Oglanlari" ili "Torba Acemileri", čija su registrirana imena članova čuvana u specijalnim torbama. U Ljumi (Kuks) danas vjeruju u dvije varijante koje se vezuju za tumačenje forme „dort-beš„. Nerijetko, oni misle da je ovo ime goranskoj populaciji dato kao posljedica pečalbarstva koje ih je tjeralo da putuju širom svijeta sa torbom na ramenu. Međutim, dužim kritičkim posmatranjem, u svijetlu nekih historijskih, jezičkih, usmenih podataka ali i materijalnih tragova, većina pomenutih verzija teško da se mogu održati na čvrstim nogama. Albanski istraživač Dhimitër Shuteriqi, govoreći o bogumilizam koji se pojavio u prvoj polovini X stoljeća, ističe da je u periodu od 1080. do 1118, pokret bio propraćen nezabilježenim progonima i egzodusom. Pokušavajući da uspostavi vezu između riječi "torbeš" i toponima "Trbač", (Vlora, Albanija) Shuteriqi se poziva na vizantijskog hroničara Halkokondila, koji izvještava da su ovi heretici na Balkanu nazivani babunima, torbešima, patarenima, kuduđerima. Edit Durham, i još neki autori, tvrdi da je Komnen I kako bi uništio bogumilsku jeres organizirao divljačke hajke. Isto se to ističe i u knjizi Istorija na makedonskiot narod. Ove činjenice odbacuju shvatanje da se “termin“ torbeš pojavio poslije XIV stoljeća te ga zato ne treba vezivati sa turskim osvajanjima i islamizacijom. Riječ "torbeš” formirana je od osnove "torb” i sufiksa "eš", koji je specijaliziran samo za formiranje uvrijedljivih riječi, makar samo u govoru u Gori, kao: smrdeš, grdeš, prdeš, tikveš, gladeš, gloteš, smoleš, gnideš, daveš, bluteš, sitneš, koleš, krleš, vrteš, krteš, kteš i dr. Upotreba naziva "torbeš”, u svakom slučaju je pežorativna. Goranci sebe nazivaju "našinci”, manje "gorani”, a nikada "torbeši", jer nelogično bi bilo da sami sebi daju jedno takvo prezrivo ime... Ovaj podrugljiv nadimak, dakle, im je dat od drugih da bi ih ismijavali, potcjenjivali... Isto tvrdi i Shuteriqi koji, oslanjajući se na D. Angelova. Vezano U X vijeku, u Maloj Aziji, paralelno sa nazivom bogumil, da bi se odvojili jeretici, koristi se i naziv "fundagiagiti" što doslovno znači "torbonošci", "torbari" ili "torbeši". Ovo ime nije izmišljeno od jeretika, nego od njihovih protivnika i u sva tri pomenuta slučaja, značenje "prosjak" se ne moše odbaciti. "Torbeš" je, dakle, slavenski ekvivalent naziva "fundagiagiti", koji je počeo cirkulirati i propagirati najranije krajem X stoljeća od strane Pravoslavne crkve.

Tako u narodnoj tradiciji Kuksa, Čajane nazivaju "pomacima" dok Gorane "poturima", prve islamiziranim Albancima, druge islamiziranim Torbešima. Gora i Čaja su pogranični regioni, njihovi stanovnici, kada bi bili i isti, ne vidimo razloga zašto bi se nazivali različitim imenima. I dalje, kada bi torbeši i pomaci bili ista populacija, kako misle Cilev i O. Turhan, gorani (torbeši) bi se nazivali pomacima. U međuvremenu ne može se zaobići i naziv "poturi". Najprije treba da kažemo da ova forma množine riječi "potur" (sa srp/hrv.) ušla je i ostala skamenjena u albanskom jeziku ne pokleknuvši zakonima toga jezika zbog njene pretjerane izoliranosti. U srpskom i hrvatskom jeziku "potur", "poturica" znači, otpadnik, ili onaj koji je napustio hrišćansku vjeru, turkošak”. Prema Ejupu Mušoviću, riječi "poturice", "poturi", "poturčenjaci" podrazumijevaju sve islamizirane sa južnih slavenskih prostora bez obzira na njihovu etničku ili religioznu pripadnost, računajući i gorane, naročito torbeše.

Enver Imamović sa riječju poturi podrazumijeva niti muslimane, ni hrišćane. Iz pomenutog moguće poređenje "poturi - patarin" je neosnovano. Uporedo sa torbešima u Gori, prisustvo vlaha, juruka ali i Albanaca, (sada već asimiliranim, je već potvrđeno). Ipak, teza o asimiliranom autohtonom arumunskom supstratu teško da je održiva. Prvo, uticaj osvajanja u ovim toliko udaljenim zonama, ako nije nevažan, onda je bio i suviše slab. Drugo, kada bi prihvatili i suprotno, refleksije na jezik, kulturu i sl. bile bi srpske, zbog duge vladavine i uticaja njihove Pravosalvne crkve, koji je bio još duži u ovoj zoni. Pošto se to nije desilo i refleksi su više makedonski, ostaje nam da vjerujemo da se radi o jednoj populaciji pridošlica, gdje slovenski torbeški element, makar ranije makedoniziran, dominirao je u uslovima jedne prilično duge simbioze. Ostavljajući otvorenim pitanja šta je to što su torbeši prisvojili od kulture vlaha, juruka i Albanaca, obnavljamo put kojim su torbeši prošli, kako bi stigli do današnjih prostora, kako bismo osvjetlili njihovu etnogenezu i identitet. Nazivi ”bogumili”, "torbeši" govore o religioznoj i socijalnoj kategoriji, ali nikako i etničkoj. "Izvori o nekadašnjem premještanju naroda i plemena, odvode do pogrešnih zaključaka ako ove narode smatramo kao jednu i jedinu cjelinu, u etno-historijskoj igri tokom njihovog preseljavanja iz jednog u drugo mjesto, ne doživljavajući promjene u identitetu. U mnogim slučajevima, premještanje jednog naroda u novoj teritoriji ili jednom novom društvu, daje tom narodu jedan identitet kakav ranije nije imao." Početke možemo potražiti još u V stoljeću, kada su se neki masalijani, prethodnici bogumila, iz Male Azije preselili u Trakiju, a odatle prema Makedoniji. Edit Durham donosi nam sljedeće: "U Samisati u Maloj Aziji podignuta je jedna sekta čiji su predstavnici poznati kao pavlični. Oni su objedinili maniheizam sa jednom posebnom preporukom za propovjedi Svetog Pavla. Progonjeni od strane hrišćana, oni su se objedinili sa muslimanima i ustankom porušili jedan veliki dio Male Azije. Imperator Konstandin Koprnimus (741. poslije Hrista), kako bi ih oslabio, šalje njihov veći dio u Trakiju kako bi služili kao čuvari granice. Džon Zimičes I (969), premješta jedan drugi dio njih po balkanskim dolinama. Od tada su se njihova učenja počela širiti nezaustavljivom brzinom". Dok se njihov pogled na svijet širio i hvatao korijenje, sa njihovom kulturom i jezikom se desilo nešto slično kao sa Bugarima. Oni, praktično, progutani od strane slavenskog (makedonskog) elementa koji je bio smješten prije njih, dobijaju novi identitet kao makedonski bogumili. U vrijeme vladavine vizantijskog cara Aleksa Komnena I (1081 - 1118), zbog progona do istrijebljenja sekta je izbjegla prema zapadu uzimajući sa sobom i imena sa kojima ih je Pravoslavna crkva anatemisala. Jedan dio, prelazeći preko albanskih zemalja prešao je Otranska vrata pobudivši jeretički katarski pokret u Italiji i pokret patarena (albižana) u južnoj Francuskoj, dok su se drugi dijelovi raširili i po srpskim zemljama. Nemanja je objavio nemilosrdan rat "prokletim jereticima", kako je nazivao babune. Između 1172. i 1180. godine, on pokreće pohod do njihovog istrijebljenja. Zapalio je njihove knjige, sjekao im jezike. Nemanja progoni i svoju kćer koja je bila ubjeđeni bogumil. U tim okolnostima, jedan dio tih bogumila nalazi sklonište u Bosni, kod Kulin Bana, i ta zemlja postaje njihovo posljednje odredište. Preostali dio njih biva primoran da se skloni u dubinama planina, daleko od nastanjenih centara i progona od strane rigoroznog pravoslavnog klera. Tokom povlačenja sa sigurnošću je uticalo i prokletstvo nad njim, koje je donio Prvi Sinod pravoslavne crkve (1221). Sela u Gori bila su već formirana 1348. godine. Računajući tri pokoljenja koja su već živjela sa 33 godine po kolenu, proizilazi da je njihovo naseljavanje počelo, tačnije u periodu o kojem smo govorili - početkom XIII stoljeća. Historičar iz Prizrena Maliq Osi, oslanjajući se na usmena predanja i naglašenom asketizmu mesalijanaca (jedno od imena bogumila), misli da torbeši, u današnjim nastambama su se pojavili kao askete. Poštujući ovakvo shvatanje i ne odbacujući ga ne možemo a da ne iznesemo neke njegove slabe tačke. Ako bi bogumilizam bio jedna obična asketska pojava, ne bi prestavljala neku veliku opasnost po hrišćanstvo, odnosno tadašnje feudalne države. Po tom shvatanju, u borbi protiv njih ne bi bilo potrebno direktno angažiranje imperatora, careva, papa, križara i dr. Ne bi se ni rodio dominikanski pokret niti bi se stvorio univerzalni sud inkvizicije. Ne bi, kao posljedica toga bilo ni razloga da njihove pristalice prolaze kroz viševjekovne patnje koje su počivale na anatemama, nastavljajući se hapšenjima, iseljavanjima, paljenju na drvenim kamarama pa sve do masovnim masakrima. Kada bi bili askete ne bi bili strana koja je branila Bosnu od Ugara. Ne bi stigli do nivoa zvanične vjere i ne bi imali specifični tretman od strane Velike Porte. U njihovim redovima ne bi bilo pristalica iz redova porodica cara Samoila i Nemanje, zatim ne bi uživali ni podršku vlastelina Kulin bana, velikog turskog vezira Mahmut Paše Hrvata, Zvorničkog kneza, Hrvata i Dalmatinaca. Kada bi bili takvi, ne bi bili utvrženi u kompaktnim enklavama, u zbijenim naseljima, sa urbanom strukturom. Ne bi ni obezbjedili prednost nad ostalim etničkim grupama. Bez jedne zajedničke egzistencije, ne bi mogli sačuvati jezik, niti stvoriti kulturna blaga, niti bi osigurali potrebnu koherenciju u očuvanju njihove duhovne konstitucije. Prihvatajući da su asektizam, vegetarijanstvo, fetišizacija siromaštva kao dio njihovog pogleda na svijet, igrali važnu ulogu u njihovom preživljavanju, trebamo reći da su bogumili bili brojni, stabilni u njihovim vjerskim specifičnostima. Imali su, dakle, oni svoje učenje, književnost, duhovne vođe, crkvu, hijerarhiju, simbole, svece i jednu filozofiju za društvo, vlasništvo, i ravnopravnost. Bili su nosioci jedne kulture. Nakon svega izloženog postavlje se pitanje, da li je osim imena, kod današnjih torbeša ostalo što još od njihovog pogleda na svijet i od stare vjere njihovih pradjedova bogumila. Isto kao istraživači E. Imamović za slučaj Bosne, A. Džogović za torbeše Gore, prizrenskog Podgora i B. Đurđević-Stojković u jednom širem prikazu i ja to potvrđujem. Historijski podaci svjedoče da bogumilizam, nezavisno od neviđenih neljudskih progona, nije iskorijenjen. I nakon više od jednog stoljeća od progona do istrijebljenja Stefana Nemanje i prokletstva srpske pravoslavne crkve nad njima, bogumili, iako pred nestajanjem, poniženi i diskriminirani, još uvijek su smatrani kao opasnost za pravoslavnu crkvu i njenu vlast. Nije slučajno što je Car Dušan proglasio sankcije za one koji propagiraju bogumilizam, odnosno "babunsku riječ". Pojava bogumilizma, u Bosni, traje sve do kraja XIX vijeka. Istu stvar spominje i Maliq Osi. Na istoj razini B. Đurđević-Stojković tvrdi da: "Još uvijek ima bogumila u BiH, Makedoniji i Srbiji...", malo dalje kaže: “...postoji duhovno kretanje koje gasi žeđ sa gnostičkog bogumilskog izvora.“. U Gori, makar za onaj dio u Albaniji može se dokazati nasljedstvo bogomilskog učenja i prakticiranja.

U ovoj zoni sa visokim planinama, uskim kanjonima, dubokim i strmim dolinama, bogatim šumama, pašnjacima, tekućim vodama, torbeši su dislocirani u prvoj polovini XIII stoljeća. Van očiju i ušiju crkve, u formalnim okolnostima zakašnjele islamizacije, oni čuvaju mnoge kultne rituale, praksu, vjerovanja i fosila, učenja njihovih bogumilskih pradjedova. Njih nije mogao da otkorjeni ni nemilosrdni rat komunističkog režima koji je zabranio zakonom pravo na vjerovanje, praksu, institucije i vjersko propagiranje. U ovim običajima, čuvanim kod torbeških žena, nema nišega od krišćanstva, a niti islama. I kada potvrđujemo da je to osnova koja vodi jedan dobar dio duhovnog života torbeša Gore, može se lahko zaključiti koliko je tragova ostavila pravoslavna crkva i koliko površno i formalno je prihvaćen i raširen islam kod njih. Dok tragovi hrišćanstva su ostali samo na nekoliko fosiliziranim toponimima, (K’rs, Potk’rs, Zac’rkov, Cerkov, Kaurske grobišta, Iljina reka, Nikelo brdo, Djurđev lak, Ivanoska niva i dr.) patronimima (Markošovci, Tučevci, Kirevci, Puravinci, Živkovci i sl.), imena godišnjih praznika (Djurđevden, Božić, Mitrovden, Krstovden) i ništa više. Dok od islama je prihvaćeno sasvim malo. Poštuje se Veliki i Mali bajram i odabrane noći. Ne govoreći o islamskoj kulturi, malo ko od muškaraca zna i ispunjava muslimanske obaveze. Žene, osim masovnog posta, nekim deformisanim molitvama, pričama i ukopavanjem kao muslimanke, vrlo malo je prisutan islam. Dok verbalno prihvataju Allaha, u praksi svu žeđ gase u gnostičkim izvorištima koja imaju početak u paradualističko doba, gdje magija ih religiozno predvodi i teorija se mijenja sa magijskim ritualom, i kultnom praksom. Glavni praznik u Gori je Đurđevdan. Sve što se može reći za ovo područje počinje i završava se ovim praznikom. Nezavisno od mjesečevog kalendara (alaturka) i onog sunčevog (alafranga) kao i drugim političkim i ideološkim pritiscima naročito nakon 1967., za Gorane, vodič za djelovanje i dalje je ostao narodni tradicionalni kalendar koji se veće sa ovim danom. Ispred Đurena (Đurđevdana), u Gori, svaki praznik blijedi. Osim naziva, ovdje nismo mogli evidentirati ništa od hrišćanskog učenja i prakticiranja, kao što se dešava sa ovim praznikom u nekoliko regiona u Bugarskoj, gdje je cvjetao bogumilizam. Osim toga, kada znamo da ovaj praznik nikada nije odbačen od islamskog klera iako tu nema ničega od islama. Dakle, bogumilska ideologija koja propovjeda uspostavljanje direktne veze čovjeka sa Bogom, bez posredništva satana i ikona, podigla je Đurđevdan na pijedestal glavnog praznika. I kod drugih obilježavanja praznika u godini (Sretleto, Krstovden, Mitrovden, Božić, Stretzima, Vodice, Letnici, Antanas, Sultan Nevruz, Blagojec) je veoma teško naći tragove hrišćanstva ili uticaja islama. Još uvijek, osobito među ženama, postoji vjerovanje o snazi magije. Zabilježili smo veliki broj slučajeva čvrstog ubjeđenja da magija može uzrokovati impotenciju, nedostatak želje za formiranjem porodice, podsticanje bračnih konflikata, zaustavljanje sudbine vjeridbe i ženidbe, promjenu moralnog ponašanja..., i obratno, da magija se razriješava ako se pronađe njen predmet. I danas se doživlajvaju kao istinita predanja o mužnji mjesečine. Do 50-tih godina prošloga vijeka praktikovali su se rituali za odbranu od epidemijskih bolesti i vatre, poput "odmetujene", prijelaz vatre kroz gvozdeni vodenički obruč, pijenja magarećeg mlijeka, mahanje sitima i dr. Vjerovali su da se kuga može vidjeti. U jednom takvom slučaju, zamesio bi se presni hljeb, inače kuga pomiješana sa tijestom bi napravila veliku štetu. Najaktivniji dio narodnog torbeškog mišljenja, nudi nam mnoge primjere dualizma bogumilskog učenja. Prema bogumilima, svijet je istom mjerom stvoren od dobra i zla kojima su uzrok anđeli i đavoli. Konkretnije: uporedo sa dobrim Bogom, koji je stvorio duhovni svijet, postoji i Bog zla koji je stvorio materijalni svijet. Ovo učenje, adaptirano od strane bogumila poslije islamizacije komentira se kao: "Allah je dobar Bog koji je stvorio duhovni svijet, dok na zemlji vlada Bog zla zbog kojeg ljudi su u stalnim ratovima."

U suštini radi se o protivrječnosti između islamskog pogleda na svijet da je Allah jedan, sa jedne strane, i prihvatanja postojanja svijeta zla, nezavisno od Boga, sa druge strane. Čovjek je izazov satane i tame, koji pokušavaju da u čovjeka unište dvije strane: sposobnost oplodnje i duhovno savršenstvo, atributi koji približavaju Boga. Tako, vjerujući, da smrtnost beba, iz imunološkuh razloga, "ogrejsanica", "uborok" ("naoči"), vija ("padavica"), ili neplodnost su djela satane koji vlada zemljom, zapostavljajući Boga. Energiju troše za pronalazak metoda i sredstava kako bi pobjegli od zla ili mu protivuriječili. Dr uge pojave bogumilskog mišljenja su predubjeđenja, tabui, kultevi, nekoliko rituala koji su povezani sa smrću i bebama, vjerovanje u kumire, sposobnost liječenja mjesta, objekta ili odbrane od hamajlija. Enver Imamović među ostacima bogumila kod današnjeg čovjeka u Bosni i Hercegovini, ističe nekoliko osobina kraktera i ponašanja koji se ne susreću na bilo kom prostoru: ponašanje prema starima, djeci, ženi, osjećaj za pravdom, strpljivost, razpoloženje za posao, gostoprimstvo i pažnja prema roditeljima. Ove osobine bile su isticane ili ističe čovjek koji je imao ili će imati mogućnost da upozna makar samo jednog torbeša. Bogumili odbacuju simbol krsta, obožavanje ikona i hričćanske hijerarhije. Iako za pomenuto možemo malo kazati, tragovi ne nedostaju. Da bi okarakterisali jedan bezvrijedan posao, još uvijek se upotrijebljavaju frazologije: "Pop ka nemaf rabota, krstif kobile". (Pop kada nije imao šta, krstio je kobile)” ili njegov ekvivalent u Podgoru kod Prizrena: "Pop, ka nemaf rabota krstif jariča". (Pop kada nije imao šta, krstio je jariće”. Značajne su i čestitke: "Na popa ognica i groznica, na tebe zdravje i veselje", "Bilo ka bilo, na popa se svilo." kao i obične frazologije: "Si se učinif ka pop", psovka "Đe ti gonim popa i kaluđera" ili uvrijedljiva riječ: "Popište". U cjelini historiografija Balkana bogumilski pokret uglavnom poistovjećuje kao socijalni pokret, koji se borio protiv privatnog vlasništva i eksploatacije, kao pokušaj povratka u primitivni komunizam, na osnovama sela, ali ne i kao religiozni pokret koji ima svoje pokriće od određene filozofije svijeta koja je imala snažni socijalni uticaj više od šest stoljeća. Asketizam i fetišizacija života u siromaštvu vide se kao najsavršeniji put za duhovno uzdignuće. Takav jedan život nije nosio sa sobom nikakvu društvenu ni privatnu opasnost, niti je prestavljao opasnost zbog visokog nivoa organizovanja bogumila. Sav posao je postavljen na bogumilskom učenju. Odbacujući kult Svetice (Bogorodice) predstavljajući Hrista kao smrtnog, krst i krštenje kao đavolji posao, pogađaju osnove hrišćanstva. Ovo je bio uzrok, a ne socijalna priroda ovog pokreta, zbog čega je bogumilski pokret navukao sav bijes Rima i Carigrada. Kada govorimo o socijalnoj prirodi bogumilskog pokreta profesor Ferid Muhić kaže da je vlastela sjeverne Grčke, u predjelima Kastorije i Florine, bila u rodbinskim vezama sa nekim bosanskim vlastelama još u XIV vijeku i da su imali svoje zemljane posjede.

Godine 1996., u gorskom selu Šištavec kod Kuksa, tokom otvaranja temelja jedne stare kuće pronađen je prvi konkretni trag iz predislamskog perioda. Riječ je o limenoj bronzanoj pločici trouglastog oblika sa osnovom 9, visinom 12 centimetara i izlomljenom i ukrašenom hipotenuzom. Limena ploča na donjoj osnovi ima dvije, dok u visini tri rupe. Ova ploča objašnjava da je bila dio drugog objekta u kojem je bila fiksirana, sa ekserima, odnosno klinovima. Paralelno sa stranicama trougla oko tri milimetra u dubinu u reljefu, u formi usukane veze od 1,5 mm unutar je upisan jedan elegantan okvir. Unutar njega, u tehnici duboreza, u reljefu, izražene su dvije figure: Jedan sveštenik sa oreolom na glavi, koji u desnoj ruci drži knjigu, dok u lijevoj pero, naslonjeno na njoj. Ispod njega, malo udesno, jarac sa rogovima, također sa oreolom i krilom. Na obje strane glave sveštenika u visinu glave ispisana su po dva urezana slova koja nisam uspio da protumačim. Pretpostavljajući da ova limena ploča je bila fiksirana na koricama neke knjige, možemo reći da smo došli do traga crkvene književnosti u Gori, možda i do najveće knjige bogumila "Solomonov ključ". Prema narodnom mišljenju djavo, najviše se čovjeku pojavljuje u obliku jarca. Prisustvo čovjeka i jarca na ploči u izjednačenoj vrijednosti i oreolima dovodi nas do toga da smo na tragu ikonografskog predstavljanja bogumilskog dualizma na ovim područjima.

Nazif Doklje, Alem (preveo sa albanskog: Mustafa Balje)

[izmijeni] Politička situacija

Bošnjaci Kosova su politički organizirani u sljedeće koalicije i partije:

  • Koalicija Vakat (Demokratska stranka Bošnjaka, Demokratska stranka Vatan i Bošnjačka stranka Kosova)
  • Stranka Demokratske Akcije (SDA) Kosova
  • Bošnjačka stranka demokratske akcije Kosova (BSDAK)
  • Prizrensko-dragaška inicijativa

Na osnovu rezultata na posljednjim parlamentarnim izborima, Kosovski Bošnjaci su izborili svoje učešće u najvišim kosovskim institucijama, u Parlamentu i Vladi Kosova.

Koalicija Vakat koju čine tri politička subjekta: Demokratska stranka Bošnjaka iz Prizrena, Demokratska stranka Vatan iz Dragaša i Bošnjačka stranka Kosova iz Peći, dobila je povjerenje više od polovine glasova kosovskih Bošnjaka (više od 5.000) i zajedno sa Turskom demokratskom strankom Kosova, preko Poslaničke grupe "6+" čini vladajuću koaliciju sa LDK (Demokratski savez Kosova)i AAK (Alijansa za budućnost Kosova). U Skupštini Kosova Koalicija Vakat ima osvojena tri mjesta, SDA Kosova jedno rezervisano, dok u Vladi Kosova ministar je Sadik Idrizi, ispred bošnjačke Koalicije Vakat i Poslaničke grupe "6+".

Bošnjaci Kosova su preko Foruma Bošnjaka Kosova usvojili značajan politički dokument - Platforma o učešću Bošnjaka u pregovorima o statusu Kosova.

Bošnjački studenti danas na Kosovu studiraju na svojem (bosanskom) jeziku, na dva fakulteta: u Peći na Fakultetu za biznis, u Prizrenu na edukativnom fakultetu. Studiraju i na drugim fakultetima Univerziteta u Prištini gdje ispite mogu polagati na svom maternjem jeziku. Na Kosovu izlazi i časopis na bosanskom jeziku pod nazivom "Alem", kao i TV program na bosanskom jeziku na Kosovskoj televiziji kojeg uređuje Nadira Avdić-Vlasi.

[izmijeni] Vanjski linkovi