Šaban Šarenkapić

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

  
Sporno je da li ovaj članak poštuje autorska prava
u skladu sa policom Wikipedije o radovima u javnom domenu i slobodnom dokumentacijom.
Pogledajte stranicu za razgovor za više informacija.


Pazarske promahe mahalske

Ko bi znao kakva ce biti sudbina knjige Bukvica? Hoce li za sto godina iko nju citati, i, ako hoce, hoce li taj sto je bude citao ista u njoj razumeti? Ili ce je taj onako, ravnodusno, kao da je prelistao novine, nakon citanja hitnuti onamo odakle ju je uzeo, i zaboraviti je kao da mu je ruka nije ni listala. Svet i zivot koji se u toj knjizi nalazi vec je na zalasku, te ga nece biti lako razumeti. Da i nema drugih razloga, i ovaj bi bio legitiman za zelju covekovu da pozivi jos barem sto godina pa da vidi. No kad se nesto razmisli, dodje se na ovo isto pitanje i kad se radi o svakoj drugoj knjizi i svetu u njoj, pa se onda prestane biti razgovorljiv. Cudna knjiga Bukvica, trostruko cudna. Cudna, najpre, jer se bavi stvarima kojima se nije do sada bavio niko. Pa se, onda, tim stvarima bavi na nacin koji je do sada nepoznat. I onda cudna s jezika, kojim se knjige u nase vreme nikako nisu pisale.

Saban Sarenkapic, po muskoj strani potomak Sarenkape, jedne od retkih turskih porodica u gradu, pesnik je, prozaist i izdavac. Za vreme rata, ovoga poslednjega, prodao je staru roditeljsku kucu da bi mogao izdavati knjige. I izdao je stotinjak knjiga, u koje je potrosio novac od prodate kuce, a nikakav od prodaje nije zaradio. Kuca mu se izdavacka zove DamaD. U imenu se skriva dama D, to jeste dama Dervishalitovic. Ime je dami Zibija, i ona iz stare pazarske porodice, iz derviske. Dama D je zivotna drugarica pesnika S. Uz izdavanje knjiga i vodjenje kulturnoga centra DamaD, ispusivsi kilometre cigareta i imajuci uza se strepnju dame D, Saban je Sarenkapic devedesetih godina, napisao knjigu Bukvicu.

Knjiga se, vise od svega, bavi mukom i tugom u tri pokoljenja novopazarske kuce Kurtanovic, pocev s godinom zavrsetka Drugog svetskog rata, pa do maja osamdesete godine. Ta je prica ispricana na nacin koji ne zna za salu i koji iskljucuje svaku veselost. Od price o Kurtanovicima boli trbuh, a za nas koji znamo da je ta prica istinita i da takvih kurtanovica ima barem jos sto, nema spasa. To sto su imena u knjizi druga i drukcija ne menja nista i ne ostavlja kut za veselje.

Novi Pazar su reci kojima knjiga pocinje. Novi Pazar iz Bukvice ne bi poznao danasnji Novi Pazar. Grad danas ima preko sto hiljada stanovnika, verovatno najveci prosek kuca (ne zgrada, vec kuca porodicnih) po glavi stanovnika u danasnjoj Srbiji, sablasno visoku nezaposlenost i velike socijalne rasape. Jos ima dve reke, Rasku i Josanicu, no ova poslednja sve vise lici na industrijski kanal. Josanica, oko koje se najvise odvija prica Bukvica, danas je voda u koju novi doseljenici sa Starog Vlaha i Pesteri nemilice bacaju drobove zaklanih ovaca i krava, a domaci proizvodjaci teksaskog platna ispustaju otrov iz svojih "kamenara". Novi je Pazar mesto u koje ce se, verovatno, doseliti i ono preostalo stanovnistvo s muslimanskim imenima, koje jos nastava sela na umoru, ona na Pesteri, Starom Vlahu i Bihoru. Te ce, verovatno, skoro sav Sandzak ziveti u Pazaru. To mu je tako, tako hoce politicke ortodoksije danasnje.

Bukvica je nenavadna hronika pazarskoga odseljavanja i doseljavanja. Uprkos pripovedacevoj maksimi "sto dalje odavde", Novi Pazar je kroz svoju historiju sve vise dobijao na brojnosti svojih zitelja. Ta je brojnost imala i dugotrajnih i kratkotrajnih promena. U ove potonje spada i nemacka okupacija, godine cetrdeset i prve. Ta tragedija, pored labavljenja sve ljudskosti, zakona i "przenja obraza", imala je i stravicnu epizodu s deportiranjem i unistavanjem novopazarskih Jevreja. Stotinu i cetrdeset neduznih ljudi odvedeno je na Banjicu i onde streljano. Bukvica izvlaci tu pricu ispod debelog cilima i unosi je u odaju nase savesti. Ko je, onda, ko od pravoslavaca, ko od muslimana, zastitio pazarske Jahudije? Niko, po stoput niko! Te danas u Pazaru nema nijednoga Jevrejina. A zamislimo koji bi to cudesan grad bio da ima barem pet stotina Jevreja! I da ima sinagogu! A da Srbija ima one stotine hiljada Nemaca, koliko ih je isterano posle rata, koja bi to cudesna zemlja bila? No nema, nema tih Jevreja, nema tih Nemaca. Rat, neumitni i neumoljivi "otac svih stvari", olabavilac svih zakona, donosilac hipokrisije i mesetar u poslima razlikovanja ostvarivanja od ocekivanja, ima jos goreg druga: poratni prvi mir. Poratnu razularenost placa glavom Hakija Kurtanovic, brat Bilalov, stric Irfanov. Njega kao drzavnog neprijatelja streljaju partizani na Hadzetu, zapadnom brdu pazarskom, i knjiga se tuge pise sama. Bilal napusti oficirski poziv, ozeni se, a tuga i siromastvo se vrgnu u zastavu kuce. Iz stranice u stranicu Sarenkapic ispisuje setni katalog tuljenja pazarske kuce. Smrti, bolesti, cajenja, gladovanja, pijanstva, preljube i kurvanja, prodaja kceri u Sipniju i onemelost njezine sestre zbog toga. Taj se katalog razvija bez dijaloga i bez okolisenja, bez ulepsavanja i bez poruznjivanja. Cilj je pripovedacev, bez sumnje, da pruzi svedocanstvo, no citalac nakon svedocenja, mora postaviti i pitanje: gde je zametak a gde pocetak nasih nesreca? Kad je ovo sve pocelo i rasta je pocinjalo? Poslednja recenica u knjizi svakako se odnosi na dan u kojem je stigla vest o Titovoj smrti, no je takva da se u njoj unapred moze ocitati i nesto od strave onih dana u kojima je Pazar, pretposlednje godine dvadestog stoljeca, stradao od americkog bombardovanja. Kad je, dakle, ovo pocelo, rasta je sve ovo ovako? Jer, nije sve pocelo cetrdeset i prve. Nije ni osamnaeste, mozda ni osamstocetrdesetosme, mozda ni s Pariskom revolucijom. Koju i kome, dakle, cenu placa kuca Kurtanovica i cemu sve to? Strasna patnja i diskriminacija kojoj je u drustvu izvrgnuta zena cini citav registar te strasne stvarnosti. Ta je stvarnost hijerarhijski vrlo rigidna, u njezinoj osnovi i potki svakako je kur'ansko i serijatsko, no tolika rakija brlja i neogranicena razularenost muska svedoce o skrnavljenju kur'anskih pravila zivljenja.

Bukvica je bolno tacna slika i slikâ i prilika zivljenja pazarskoga. Mi koji smo u onom kraju rodjeni i rasli mozemo pod zakletvu posvedociti da pripovedac ne dodaje nista. Njegova je pripovest takova da nam se cini kako je kuca Kurtanovica nasa vlastita. Sve te samijske ojice, trohe na sofri, kopnjenje groblja i crni mezari na njemu, elementi su jedne stvarnosti do sada knjizevno skoro neobradjene. Te zene sa krajem samije u uglu usta nase su majke, strpljene i pokrivene, one su zaduzene za tisanje zivota i za red u kuci, one prve ustanu a poslednje legnu, i te nema dovoljno jakih reci da se izrazi divljenje Sarenkapicu za majstorstvo u opisu njihovih uloga. Sandzacko selo, i bihorsko i pestersko i starovlasko i zupljansko naslo je svoga pisca u Camilu Sijaricu. Saban je Sarenkapic pisac gradski, i to pazarski, onako kako je Verga pisac sicilijanski. Knjizevnost, za koju je receno da je igra ljudskim dusama, dobila je u ovoj knjizi jos jednu igru na svom popisu, tegotnu i bolnu, no takvu da u igraca budi ovisnost.

Jezik je ono sto je u Bukvici najcudesnije. Takvim jezikom, do sada, nije napisana ni jedna knjiga na srpskohrvatskom jezickom podrucju. To je ekavska varijanta stokavice, no tako cudesno zacinjena da citalac, pa bio potpuni ijekavac ili ikavac, uopste ne opaza aspekte zastupljenosti jata. Govor pazarski je u knjizi zastupljen samo leksicki, nikako morfonoloski ili sintakticki. Te se Bukvica niposto ne moze ubrojiti u knjige pisane dijalektom. Taj leksik, u podobrom stupnju autonoman od susednih novostokavskih govora, nije lak za razumevanje onome ko nije vest zetskosjenickom govornom arealu. Unesen u ekavsku standardnu sintaksu i uresen stilskim pripovedacevim darom, leksik je nacinio cudesan izraz citave Bukvice. Taj je izraz autonoman i van njega ovakva knjiga nije moguca. Kad pripovedac rekne "pomahnitala je samna Sata", novostokavski standard je tu samo kutija za sandzacki sadrzaj. Jer "pomahnitati" u Pazaru ne znaci posve ono sto znaci u Beogradu i Mostaru, niti "saman" znaci isto. A "Sata" je tek pazarski. "Sata" sadrzi ono sto nije stalo u "pomahnitati". A koga ne bi podisli zavicajni zmarci, kad procita ono sto blagajnik pazarskoga bioskopa rekne sirotome Irfanu, kad ovaj hoce da po drugi put iste veceri kupi kartu za film koji je upravo video: "Kuci, bre!" E toga mi pazarskoga "bre"! Izmedju "bre" i "ada", izmedju inadzijskoga "hocu" i hockoga "zinjat" zivi se zivot te cudesne jezicke zajednice, repertoara slavenskog a superstrata turskog. Saban mu je Sarenkapic svojom Bukvicom knjigom "sirotinjskog uzdaha, taoca mahalskih promaha" nacinio spomen trajniji od tuca.

Piše: Sinan GUDZEVIC