Bogumili
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Bogumili ili Patareni su bili pripadnici Bosanske crkve. Na području Bosne se pojavljuju u 12 stoljeću, no dolaskom Osmanlija skoro svi prelaze na Islam. Crkva bosanska je vjerska sljedba utjecajna u predturskim srednjovjekovnim zemljama Bosni i Humu. Pripadnici Crkve bosanske su nazivani krstjanima.
Sadržaj |
[izmijeni] Karakteristike bogumilstva
Jedan od važnijih podataka je 'solidariziranje' bosanskih kraljeva sa svojim narodom. Da bi izbjegli sve brojnije krstaške ratove Ugara protiv Bosne - oni su se proglašavali 'katolicima'. Od sredine XIV st. (tačnije od 1340.) ti isti državni poglavari pružaju punu potporu djelovanju franjevačkih vjerovjesnika, koji i sami u jednom momentu historije su progonjeni od strane katoličke crkve.
Bogumilska "hereza" je bio vjerskodruštveni pokret nastao negdje u sjevero-južnoj Bugarskoj i Makedoniji ranoga srednjeg vijeka (9-10.stoljece). Nije posve sigurno je li navodni osnivac pokreta, svecenik po imenu Bogumil, uopce postojao ili je to samo rodni pojam za sljedbenike učenja koji su smatrali da su "Bogu mili" zbog svoga vjerovanja i načina života. Doktrinarno, kod bogumila nalazimo zametke standardnoga repertoara vjerovanja i postupaka dualističkoga gnosticizma koji je postao masovnim pokretom u razvijenome srednjem vijeku na zapadu. Pretpostavlja se da bogumilstvo, kao i kasniji katarski pokret, predstavljaju "renesansu" gnostickoga dualizma koji više duguje manihejstvu (prema perzijskom vizionaru i proroku Maniju iz. 3.st. A.D.), sinkretistickoj religiji koja je spojila ucenja zoroastrizma, kršcanstva i budizma, nego autenticnom gnostickom kršcanstvu 2. i 3. stoljeca. Maniheizam, kao i paulicinstvo (još jedna dualisticka mješavina, ovaj puta iz 6.stoljeca) su svojim doktrinama, od kojih je glavna o oprjeci Dobra i Zla te identifikaciji tvari sa Zlim-presudno su oblikovali bogumilski i, kasnije, katarski svjetonazor. Teološki i organizacijski, katari (od grčkoga katharos-cist), "hereticki" pokret nastao na jugu Francuske, u Provansi, u 12. i 13.st., dali su zaokruženiji dualisticki gnosticki svjetonazor, koji se može sažeti u nekoliko točaka:
- postoje dva boga, dobri i zli (zli bog je pomalo nejasno odreden: katkad je neovisni princip Zla koji supostoji s dobrim bogom-što je pesimisticka varijanta zreloga Zoroastrizma; u drugim je verzijama zli bog pali andeo kojega je stvorio dobri bog- dakle, prepricani biblijski mit iz knjige proroka Izaije. Ova inacica je simplificirano tumacenje najvecega kršcanskog teologa, Sv.Augustina (5.st.), koji je u svom kapitalnom djelu "De civitate Dei"/O državi Božjoj, razradio metafiziku i "psihologiju" kršcanskoga Sotone. No, dok je kršcanski doktor Crkve postovjetio paloga Svjetlonošu s negativnim nacelom, dodijelivši mu ulogu Kristova zlog "brata" ciji postanak seže u sam pocetak biblijske mitologije kad je, prema Genezi, Bog razdijelio svjetlo od tame-a Satan je zbog oholosti i zavisti izabrao tamu- katari su ispovijedali jednostavniju doktrinu: za Augustina i kršcansku ortodoksiju Satan je svugdje i nigdje, i nadilazi (iako obuhvaca) sam materijalni univerzum, dok je za katare Zlo locirano skoro potpuno u materiji)
- dobri bog je tvorac besmrtnih duša, zli je bog tvorac materijalnog univerzuma
- budući da je fizicki svijet zao, glavni je životni zadatak oslobođenje besmrtne duše iz tamnice tijela
- duše se reinkarniraju/ponovno utjelovljuju sve dok ne dosegnu savršenstvo
- glavne doktrine Katoličke crkve su pogrješne: Krist nije Logos koji se inkarnirao, ne postoji Trojstvo, crkveni sakramenti su ne samo bezvrijedni nego i zli (stoga odbacivanje krštenja, pricesti, znaka križa, konfirmacije, pomasti), sama institucija organizirane kršcanske crkve je zlo, Stari Zavjet je sotonska objava, apokalipsa i Strašni sud se nece zbiti jer materijalni svijet ne može biti obogotvoren (kao u katoličkoj kršćanskoj interpretaciji Ivanovog "Otkrivenja"), nego jedino nestati kada posljednja duša bude oslobodena iz okova nepopravljivo zle tvari
- praktični naputci za svakodnevni život su favorizirali seksualnu apstinenciju i vegetarijanstvo, dok je ustrojstvo katarske "crkve" znacilo radikalni prijekid s etabliranim katolicizmom: katarsko "svecenstvo" se sastojalo od muških i ženskih "savršenih" (ili, bolje, usavršenih) ljudi/perfectes koji se nisu ženili, dok je katarskim laicima/credentes ("vjerujući") bio dopušten bračni život, ali uz naglasak na poželjnost askeze koja se iskazivala u čestim postovima i trapljenjima.
Praktički sve dualističke gnoze (manihejci, katari, bogumili, kršcanski gnostici) ostavile su za sobom korpus spisa u kojemu je ocrtana doktrina dualisticko-gnosticke sljedbe. U tekstovima bosanskih krstjana (Hvalov zbornik, Testament gosta Radina, Mletacka apokalipsa, Radoslavljevo evanđelje, Kopitarovo bosansko evanđelje) ne nalazimo ni spomena o bilo kojoj od "velikih tema" dualizma: Dobri i Zli bog, materija kao zamka Zla, Satanov pad, reinkarnacija.
[izmijeni] Druge teorije
Prema dogmatičarima iz Hrvatske Crkva Bosanska je nastala kao katolička biskupija i prema ekstremnim Srbima bili su dio ortodoksne linije hrisćanstva. Interesantno je naime da tako Hrvati, kao i Srbi su vrlo zainteresovani osim ovoga 'svojakanja' bosanskih bogumila na slijedecim tačkama:
- Bogumili su bili neorganizovani
- Bogumili su mit (kako Hrvati tako i Srbi opisuju 'to' na svoj način)
[izmijeni] Natpisi sa stećaka
- "Ovaj svjet je samo san Demona"
- "Iz dlana mi sija sunce. Imam srce za sve pametne i dobre ljude"