Potres

From Wikipedia

  
Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Proučite kako poboljšati članak ovdje, kliknite na link "uredi" i popravite ga vodeći računa o standardima bosanske Wikipedije.



Potres je endogeni proces do kojeg dolazi uslijed pomicanja tektonskih ploča a posljedica je podrhtavanje Zemljine kore zbog oslobađanja velike količine energije.

Jačina potresa ovisi o više faktora kao što su količina oslobođene energije, dubina hipocentra, udaljenosti epicentra i građi Zemljine kore.

Njegov učinak može se iskazati pomoću Mercalli-Cancani-Siebergove skale koja ima 12 stepeni, a temelji se na razornosti i posljedicama potresa.

Postoji i Richterova skala koja ima magnitudu od 0 do 9 i temelji se na mjerenju energije koja je oslobođena prilikom potresa.

Znanost koja se bavi potresima naziva se seizmologija, ali unatoč njenom napretku i novim saznanjima, teško je predvidjeti pojavu potresa i njegove posljedice.

Sprava koja se koristi za mjerenje i bilježenje potresa naziva se seizmograf, a zapis koji ostaje je seizmogram.

Kao vrste potresa treba navesti tektonske (90% slučajeva) – do kojih dolazi tektonskim gibanjem. Takvi potresi su najjači i zahvaćaju veća područja.

Zone tektonskih potresa vezane su uz gibanja litosfernih ploča i do njih dolazi zbog spreadinga ili subdukcije.

Tako imamo još i vulkanske potrese (7% slučajeva) koji prate erupcije vulkana i manjeg su dometa. Naslabiji i najmanjeg su dometa urušni potresi (3% slučajeva) koji nastaju urušavanjem materijala koji nadsvođuje podzemne šupljine ili odronom kamenja i klizanjem terena.

Potres nastaje u unutrašnjosti Zemlje, to mjesto nazivamo žarište. Tačka u unutrašnjosti Zemlje gdje nastaje potres zove se hipocentar, a na površini Zemlje zove se epicentar. Hipocentar može biti plitak, do dubine od 70km ispod površine Zemlje, najčešće u zonama razmicaja litosfernih ploča. Hipocentri mogu još biti i srednje dubine (70 do 300 ispod površine) te duboki ( 300 do 730km ispod površine Zemlje) a oni su najčešće u zonama subdukcije.

Potres se širi u valovima, a linije kojima na karti spajamo mjesta jednake jačine potresa nazivamo izoseiste.

Prema načinu i brzini širenja, potresi mogu biti s longitudalnim ili primarnim te sekundarnim ili transverzalnim valovima. Longitudinalni su najbrži i vibriraju u smjeru širenja, dok transverzalni izazivaju okomito osciliranje čestica i šire se samo kroz čvrstu građu. Drugi valovi uzrokuju kružno i vodoravno vibriranje te imaju najslabiji učinak.

Potresi sa epicentrom, koji na dnu mora izazivaju valove, su cunami, koji mogu dosegnuti visinu i do 30m. To je bio i slučaj cunamija, koji je pogodio otok Sumatru u Indoneziji 2004.g. sa više stotina hiljada nastradalih.

Procjenjuje se da godišnje ima oko 900.000 potresa magnitude do 2.5 (do Richteru) a oni jači su rjeđi i pojavljuju se svakih 5 do 10 godina.

Zemlje u kojima se događa najviše potresa su Čile i Japan te Indonezija. Najizrazitija seizmička zona je u Pacifičkom vatrenom krugu (53% svih potresa) i u mediteransko-alpsko-himalajskom području (41%). Mirna ili aseizmička područja su u zonama starih planina i masa (Kanadski štit, Ruska ploča)

Neki od jačih, destruktivnijih potresa su:

  • Potres u Kašmiru (2005.g) u kojem je poginulo 90.000 a ozliješeno 110.000 ljudi.
  • Potres u Indijskom okeanu (2004.g), jedan od najjačih potresa ikad zabilježenih sa jačinom od 9 stepeni po Richteru sa epicentrom na obali Indonezijskog otoka Sumatre koji je pokrenuo velik cunami koji je odnio 300.000 života.
  • Tangshan potres (1976.), najdestruktivniji potres modernih vremena, procjenjuje se da je u njemu stradalo oko 245.000 ljudi.
  • Shaanxi potres (1556.) Najsmrtonosniji potres u historiji čovječanstva za koji se procjenjuje da je odnio 830.000 ljudskih života u Kini.