U ime naroda

From Wikipedia

  
Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Proučite kako poboljšati članak ovdje, kliknite na link "uredi" i popravite ga vodeći računa o standardima bosanske Wikipedije.


Dramska književnost u Bosni i Hercegovini, u godinama poslije rata našla se na razmeđu između stare škole, koja se temeljila na dramskoj baštini socrealizma, na jednoj i vrhunskih, ali rijetkih zamaha proevropski orjentiranih angažiranih autora, na drugoj strani, te novih tokova koji su se sa pojavom antiteatra zehtijevali jednu sasvim novu i drugačiju percepciju teatra. Takva razmeđa u književnosti oduvijek su ostavljala prostor samo malom broju autora, koji su se htjeli i smjeli hvatati u koštac sa novim trendovima, ostajući dosljedni starim, antičkim, postulatima pozorišta. Stoga se i dešavalo da na književnoj sceni u našoj zemlji, koja je i inače bila siromašna, kada su u pitanju dramski tekstovi, nije bilo previše plodnih ostvarenja dramskih pisaca. Nesreća dramskoga teksta da se on tek rijetko čita, a da se zapravo i piše da bi bio igran, bila je uzrokom tako malobrojnih dramskih ostvarenja. Bosanskohercegovačka pozorišta rijetko su u mogućnosti da pripreme u jednoj sezoni premijeru, a ako se to i uspije uraditi onda se ostavlja tek malo prostora za domaće i nove pisce, jer se mora ići na siguran dobitak i na klasike dramske književnosti, koji po pravilu garantiraju uspjeh i dovođenje publike. U takvim uslovima nastala je i knjiga drama Mehmeda Pargana, pod imenom U ime naroda. Bez mogućnosti da bude «provjeren» na daskama koje život znače, dramski tekst ovoga, relativno mladoga autora, koji se do sada okušavao na polju novinarstva, poezije, kratke proze, književne publicistike i filmskog scenarija, do sada je imao jedinu vrstu provjere upravo na Natječaju Fondacije za izdavaštvo, gdje je ova knjiga dobila prolaznu ocjenu. U ime naroda sačinjavaju tri dramska teksta: historijsku dramu Musa Ćazim Ćatić, U ime naroda, aktualnu komediju sa satiričnom potkom, te dramu Griješni imam, koja problematizira poziciju čovjeka u društvenom košmaru, između transcedentalnog i životno-realnog, egzistencijalnog ambijenta. U Griješnom imamu, autor se neprekidno kreće bridom sablje, on svoje likove, koji su u momentu razapeti između filozofskih temelja sufizma i surovosti filozofije egzistencijalizma, daje aktualnu poziciju u društvenom problemu i obavezu da se ona riješi. Ovdje se Pargan zapravo najviše približava modernom teatru, u kontrastu rabeći ideju potpuno tradicionalnoga tipa. Dramski tekst U ime naroda, po kojem je knjiga i dobila ime, ima vrhunski zaplet, vrhunac i katarzu, sa puno komičnih scena i dobro oslikanih likova. Pargan ovdje pokazuje nemoć pojedinca u društvu da se suprotstavi negativnostima i općenitostima zla, koja ga okružuju. Dramski tekst sa historijskim tematskim okvirom i glavnim likom, Musa Ćazim Ćatić, možda je djelom izgubio dimenziju zapleta, koju imaju druga dva teksta, ali je u svakom slučaju uspio historijski dramski tekst urađen sa elementima modernog. Cijeneći sve što se može «ponijeti» nakon čitanja ove knjige, preporučujem njeno štampanje i postavljanje ovih dramskih tekstova na pozorišne daske. (Muharem Osmić, prvak Drame, Tuzlansko Narodno pozorište)


MULTIDIMENZIONALNE DRAME KARAKTERA Knjiga drama autora Mehmeda Pargana, dugogodišnjega novinara, autora dvije knjige poezije U potrazi za beskonačnim i Na tragu svjetlosti, te dokumentarno-historijske publicistike Srebrenica-dokumenti o genocidu, pravo je književno otkrovenje jer pokazuje ovoga autora u jednom sasvim drugačijem svjetlu i sa otvorenim mogućnostima za vrhunska dramska ostvarenja. Iako mnogi književni kritičari smatraju da su čitaoci dramskih tekstova vjerovatno veća rijetkost od autora dramskoga teksta, jer drame po pravilu ne sadrže visoki stupanj jezičkog i stilskog poniranja u djelo, kakav je slučaj sa drugim književnim žanrovima, knjiga drama U ime naroda, sadrži i dimenziju lakoće čitanja, po čemu je osobena. Drame Mehmeda Pargana naočigled su lagani tekstovi, koji u nešto dužim dijalozima pojašnjavaju dubinu ljudske komunikacije, fatalnost donošenja odluke da se u datom momentu čovjek pobuni, da reagira protiv društvenih tokova, protiv ljudi koji su u tom trenutku paradigma vremena i društvenog sistema vrjednovanja. Parganovi junaci su kompleksni, višedimenzionalni-oni čak i kada su sporedni, čak i kada statiraju, oni nisu suvišni, oni su upravo na mjestu gdje trebaju biti, da bi drama bila potpuna. Veliki bosanskohercegovački pjesnik Musa Ćazim Ćatić, čija je životna priča bila svojevrsni roman, poslužio je autoru knjige U ime naroda da kroz dramsku i literarnu retrospektivu pokuša pronići u karakter ovoga pjesnika, dajući umjesto gegova glumaca, bisere njegove poezije između scena. Ti biseri nisu nabacani, njihovo korištenje je logično, ono je potrebno. Kroz Ćatića vidimo i poziciju Bosne i Hercegovine u razmeđu vijekova, kada je ona izašla ispod turske, a potpala pod austrougarsku okupaciju. Ova tema je u bošnjačkoj književnosti i općenito bosanskohercegovačkoj zaokupljala pažnju autora, postajući česta motivistika. Drama U ime naroda najuspjeliji je tekst u ovoj knjizi i predviđam joj skoro postavljanje na pozorišnoj sceni. Ona govori o truleži u vlasti i pokušaju onih koji se smatraju pozvanima da tu trulež počiste, utjecanjem na razvoj događaja. U toj poziciji i mali čovjek postaje veliki, on ima šansu da promijeni stvari, da individualizam pobijedi bezobzirnost kolektiva, ali to se ne dešava, je potrebna je kritična masa individualaca koji trebaju mijenjati stvari. Slična tematika je i u drami Griješni imam, s tim što se ovdje umjesto stvaranja birokratskog aparata u vlasti, stvara u vjerskoj hijerarhijskoj ljestvici klasičan kler. Prva drama je potpuno komično-satirična, dok se druga kreće granicom između ravnodušnosti, kao tereta koji je na pleća ljudi stavilo vrijeme u kojem žive i ništa ne mijenjaju, i gnušanja. Ovdje se pokazuje pak da se stvari mogu mijenjati i da se može izaći iz klišea koji je postavio život. Toplo preporučujem štampanje ove knjige, jer ona naći i svoje čitaoce, ali i pozorišta koja čekaju kvalitetne tekstove domaćih autora. (Hazim Karic, novinar i publicista)