Bosanski Hrvati
From Wikipedia
Bosanski Hrvati su jedan od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, koji čine oko 14% od ukupnog broja stanovništva. Uglavnom su nastanjeni u zapadnom i južnom dijelu Bosne i Hercegovine, a manjim dijelom i u centralnom i sjevernom dijelu. Prije rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. Bosanski Hrvati su u značajnom broju naseljavali i prostore Bosanske Krajine (Banjalučka regija). Broj bosanskih Hrvata u Bosni i Hercegovini je znatno opao od zadnjeg rata sa 17% od ukupnog broja stanovništva do današnjih 13%-14% (procjena 2004.).
[izmijeni] Historija
Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini potiče, najvećim dijelom, od Slavena koji su doselili u Bosnu i Hercegovinu u slavenskim seobama u 7. vijeku. Po većini povijesničara, slavenska plemena i etnički element su bili zastupljeni ili dominantni u većem dijelu stare Bosne i Huma, prvenstveno u području između poriječja Une, Save, donjega toka rijeke Drine, te Neretve. To su povijesne zemlje stare Vrhbosne, Donjih Krajeva, Tropolja, te dijelova Huma i Soli. Povijesničari, arheolozi i etnografi su većinskoga mišljenja da je hrvatski element prevladavao do crte koja spaja rijeke Bosnu i Neretvu, dok je na istoku bio rjeđi, uz značajne naseobine u Zahumlju, no dosta slabije u Travunji, a zanemarivo u Podrinju i veoma malo u sadašnjoj Semberiji. Prisutnost Hrvata u tim krajevima zahtijeva dodatna razjašnjenja:
- postavlja se pitanje o etničkim karakteristikama toga naroda
- također, među historičarima ne postoji slaganje o historijskim korijenima hrvatskog identiteta u staroj Bosni.
Prevladavajuće stanovište o Hrvatima Bosne i Hercegovine se sastoji u tome da se radi o etnosu složenog postanka u čijem je nastanku ključnu ulogu igrao hrvatski ratnički element koji je apsorbirao već postojeću slavensku amorfnu masu i niz slavenskih plemena koja sada znamo samo po imenu (Marijani, Zahumljani...), kao i ilirske neslavenske domoroce i zapadne pridošlice (saske rudare, talijanske, mađarske i njemačke zanatlije i plemstvo...). Ključnu ulogu u etničkoj kristalizaciji bosanskih Hrvata imala je vezanost za Katoličku crkvu (a time i zapadnu civilizaciju) i jezik (cijeli spektar u kontinuumu južnoslavenskih dijalekata) koji je upotrebljavan u liturgiji i vjerskoj službi. Ne postoji opće slaganje o tome jesu li pripadnici Bosanske crkve bili etnički Hrvati (u bilo kojoj mjeri), jer problem etniciteta u predturskoj Bosni i Humu nije riješen. Dominantno je mišljenje hrvatskih povijesničara da je hrvatski etnicitet bio u korijenu srednjovjekovnog bosanstva, no, da je po svojim karakteristikama ostao na rubu hrvatskog etničkog prostora, te da se nije, zbog ranog sloma bosanske srednjovjekovne države, uspio integrisati s ostatkom hrvatskog naroda. Uz to, taj je element imao dosta značajki koje ga odvajaju od ostaloga dijela Hrvatstva (slaba ili nikakva prisutnost latinice, sporo oslobađanje od crkvenoslavenskog, za razliku od situacije u Hrvatskoj, od Istre do Dubrovnika, nepostojanje snažnog oficijenog katoličanstva...). Veći dio stranih povijesničara ne ide u detalje etnogeneze, no smatra da su stari Bošnjani pripadali, većinom, istom elementu iz kojeg su kasnije nastali Hrvati u potezu od Dalmacije do Slavonije.
Bošnjački povijesničari pak drže da su predosmanski Bošnjani činili zaseban etnički element koji nije po bitnim značajkama bio ni hrvatski ni srpski, nego poseban slavenski narod. Bilo kako bilo, nesporno je da po više karakteristika, od jezika do konfesije i običaja, bosanski Hrvati potiču uglavnom od starinačkog stanovništva koje je zatekla turska invazija. Što se tiče hrvatskog identiteta u Bosni i Hercegovini, on se snažnije počeo oblikovati u modernijem smislu tek poslije osmanlijskog osvajenja (1463). Osmanska vlast dovela je do sloma kulturno-civilizacijskih formi karakterističnih za srednjovjekovno bosansko-humsko društvo i stvorila je nove okolnosti koje su bitno odredile budućnost bosanskih Hrvata. Katolički starinački element je opstao u potezu od Hercegovine do Posavine, dok je znatno prorijeđeno ionako malobrojno katoličko stanovništvo istočne Bosne (koje je, mora se reći, dominiralo u starijim središtima kao Srebrenica ili Olovo), a u zapadnoj BiH, koja većinom nije pripadala srednjovjekovnoj bosanskoj državi, skoro u cijelosti istrijebljen ili prognan u ratovanju za kraj kasnije poznat kao Turska Hrvatska, sadašnju Bosansku krajinu. Centralnu ulogu u oblikovanju hrvatskog identiteta je imao franjevački red koji je u 13. vijeku došao u Bosnu i predstavlja jedinu službenu vezu s civilizacijom predturske Bosne i Huma. U početku su franjevački misionari bili stranci (Talijani, Nijemci, Mađari..), ali ubrzo dolazi do njihove asimilacije, te franjevačka provincija Bosna Srebrena, koja je u 15. i 17. stoljeću obuhvatala osim BiH i većinu Dalmacije, Slavonije, dio Podravine i Madžarsku do uključivo Budima postaje snažnim integrativnim faktorom među bosanskim Hrvatima. Iako nerijetko izloženi nasiljima i progonima, franjevci uspijevaju, zahvaljujući uglavnom Ahdnami, ili povelji o vjerskoj toleranciji dobijenoj 1463. od sultana Mehmeda II, očuvati katolički identitet velikog dijela stanovništva. Osmansko osvajenje je izazvalo šok koji je potrajao skoro sto i pedeset godina, tako da u tom periodu prevladava napor da se konsolidira politička pozicija franjevačkog reda, kao i osigura stabilna egzistencija katoličkom življu uza sve pritiske. Stoga je kulturna produkcija bosanskih Hrvata kao prepoznatljivog elementa do početka 17. vijeka praktički nepostojeća. Ona počinje 1611. djelatnošću Matije Divkovića, pisca mnoštva djela vjersko-poučne prirode, a nastavlja se snažnom spisateljskom aktivnošću koja traje do sredine 19. stoljeća. Jedini nosilac te aktivnosti je franjevački red, a djela su raznorodna: propovijedi, lekcionari, misali, pjesme, teološki traktati, medicinske knjige, ljetopisi, početni historiografski radovi, rječnici, gramatike, ... Poznati su pisci Ivan Bandulavić, Pavao Posilović, Stjepan Margitić, Ivan Ančić, Stjepan Matijević, Nikola Lašvanin, Filip Lastrić, Lovro Sitović Ljubušak, kao i mnogi drugi. Jezik (imenovan najčešće slovinski, ilirski, bosanski i hrvatski) je narodni, štokavsko jekavskog i ikavskog dijalekta, praktički bez crkvenoslavizama, te pisan do sredine 18. vijeka pretežno na bosančici, a od onda uglavnom na latinici. Franjevci su napisali i mnoge tekstove na latinskom, a neke i na talijanskom.
Samo stanovništvo je bilo, za osmansku vlast, "najsumnjiviji" element među četirima vjeroispovijedima (muslimani, katolici, pravoslavni, jevreji) zato što je carstvo veći dio svoga postojanja, sve do druge polovice 19. stoljeća, bilo upleteno u vojne sukobe i ratove s katoličkim zemljama, među kojima su prednjačile Habsburška monarhija i Venecija. Stoga se i na domaće katolike gledalo kao na potencijalnu petu kolonu. No, u sistemu osmanlijske vlasti katolici su našli mjesto u mnogim za društvo korisnim aktivnostima (rudari, trgovci, razni zanatlije, kovači...), pa su uprkos čestim demografskim gubicima i seobama (većina Slavonije, kao i Dalmacije naseljena je katoličkim hrvatskim stanovništvom iz Bosne i Hercegovine) uspjeli preživjeti i najteže udarce, kakav je bio pohod princa Eugena Savojskog na Bosnu 1697., nakon čega je katoličko stanovništvo palo na oko 17.000 ljudi.
Opadanje osmanlijske vlasti u 19. vijeku dočekao je franjevački red aktivno, uključivši se u Ilirski pokret (Ivan Franjo Jukić, Martin Nedić, Grgo Martić...). Tokom toga "vijeka narodnosti" i Hrvati Bosne i Hercegovine su se definitivno nacionalno emancipirali i poistovjetili sa svojim sunarodnjacima u Hrvatskoj i drugdje, zadržavši pritom specifičnu bosansku regionalnu svijest kao sjećanje na među franjevcima posebno njegovanu slavnu bosansku prošlost.
Utemeljitelj širenja hrvatske nacionalne svijesti u Bosni bio je Stjepan Radić kojeg je poslala hrvatska vlada. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svojoj biografiji, Stjepan Radić je u Petrogradu, u društvu javnih pregalaca postigao da predaje o "pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledišta zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najviše sa gledišta čisto narodnoga, radi toga jer se Bosanski Muslimani, koji su svi Slaveni i sve više priznaju Hrvatima u narodnom i političkom smislu."
![]() |
Odjeljak isključivo posvećen Bosni i Hercegovini |