Bošnjačka književna djela, Z
From Wikipedia
Zeleno busenje, Edhem Mulabdić
![]() |
|
Napisao je veliki broj djela: sličice iz mladosti pod naslovom "Kod starog djeda" i "Osmanlija"; pripovjesti iz prošlog i savremenog života: "Šilo za ognjilo", "Nesretan unuk, «Đuro Prepelica", "Aga i kmet", "Lov", "Tahiraga"; crtice "Šehiti", "Bajram", "Kućni rahatluk", "Uspomene u narodu"; novele "Kumovi", "Garib", "Nišan", "Zekonja", "Tajno pismo", te romane "Zeleno busenje" i "Nova vremena". Prvi književno okvir. Tematski okvir Mualabdićevog književnog djela jasno i precizno je definisan. To je okupacija Bosne i Hercegovine od starne Austro-Ugarske i sve ono što je ona u tom vaktu značila za bosanskohercegovačke muslimane; ogromne žrtve prilikom pružanja oružanog otpora nametnutoj vlasti, izgubljena društvena pozicija i povrijeđeni nacionalni ponos, progon i zlostavljanje onih koji se nisu mirili sa promjenom vlasti, podvojenost u odnosu na kolonijaliste koji su pristizali, nova civilizacija, evropeizacija i njen negativan odraz (krčme, kocka, piće i žene), prosvijeta, kultura, iseljavnje u Tursku i lične tragedije. Sve je to našlo mjesta ne samo u djelima Edhema Mulabdića već u cjelokupnoj prozi svih bosanskohercegovačkih muslimanskih pisaca koji su živjeli i pisali u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. Ona je izravno bila prvi i najdublji izvor i inspiracija Mulabdićeve književnosti. Razlog više, konkretno u Mulabdićevom slučaju, bio je svakako lične prirode. To je porodična tragedija koju je doživio u ranoj mladosti i koju je opisao u 25. poglavlju romana "Zeleno busenje". Svojim očima je gledao kako mu pljačkaši ubijaju majku i haraju očev dom. O tome on vrlo emotivno govori u svojim sjećanjima: Lični razlog. "Kad u toku prva dva mjeseca novog stanja doživjeh u našoj kući groznu nesreću i tragediju (opisanu kasnije u "Zelenom busenju"), tada se u meni, momčiću iz nekog vremena i oporavka od ove nesreće, budi neka tugaljiva spoznaja, kao u kakva brodolomca. (...) I ja počeh uzdisati za onim što je prošlo i za onim što sam imao tek da nastavim iza stečena temelja u ruždiji. Mene obuzimahu misli, da onaj život, koji je kod nas prekinut, negdje još tinja, ako je Švabo pritisnuo Bosnu, Turska je još ostala cijela i u njoj Carigrad, gdje se zgrće svijet mojih misli i želja, sa sviju strana." Drugi književni izvor. Pošto je uspio preboljeti tragediju svoje porodice i psihološku krizu izazvanu njom, Edhem Mulabdić realno je uočio da je austrougarska okupacija i nakon toga novouspostavljena vlast u BiH iz temelja potkopala sve staro i tradicionalno što je bila u ljudima i njihovom životu i da je neumitno nastupilo neko novo vrijeme, u kojem malo znači realnije stečeni lični i porodični ugled, porijeklo i zemljišni imetak ili vrijednost u nekom drugom materijalnom obliku, ako čovjek nije obrazovan, ako nije savlado neku vještinu i stekao navike da radi, ako ne posjeduje ličnu kulturu, ako nema državnu službu ili se ne bavi unosnom trgovačkom špekulacijom. Ova ispravna procjena je pred njega, kao književnika, postavila novi zadatak da u književnom djelu, pored motiva iz vremena okupacije i turskog vakta, umjetnički i dokumentarno obradi savremena društvena kretanja i događaje i u njima pojedinačne sudbine ljudi koji žive na ovim prostorima. "Taj postokupacioni sudbinsko-događajni prostor predstavlja drugo izvorište motiva Mulabdićeve proze. U njemu dominiraju, pripovjedački oživotvorene, njegove dvije opsesivne ideje: navedeni kult obrazovanja i nauke i dramatika životnog preokreta izazvanog okupacijom, sudarom civilizacija i smjenom životnih oblika." Književni metoda. Književno-umjetnički postupak Edhema Mulabdića jeste romantičarsko-realistički. On toplo, osjećajno i sa izvjesnom rezignacijom i sjetom pripovjeda o životu i o kolektivnim i o individualnim sudbinama ljudi, Bošnjaka svoga vremena. Pri tome on ništa ne izmišlja, već sentimentalno-idiličnim tonom, rodoljubivo i domovinski, lirski i fatalistički apsolutizira neumitnost i snagu svoga vremena, personificiranu u organizaciji austro-ugarske vlasti, u njenoj snazi i poslovnosti i u novoj civilizaciji i kulturi života koju je ona sobom donijela u Bonu i Hercegovinu. Njegov način opisivanja svega toga je do nivoa realistički objektivn i fragmentiran; ambijent i atmosfera koju sugerira autentično bosanska; likovi, odnosi među njima i situacije prirodni, bošnjački; opis slikovit i konkretan. Ono što je pretežno i subjektivno, tipično mulabdićevsko u njegovim djelima, to je toplina vokacije kojom pripovjeda; to je ono njegovo razočarenje i sjeta što se sve tako neumitno sudbinski zbiva kako se zbiva; to je ono njegovo plemenito saosjećanje sa svojim sunarodnicima kojima ne može pomoći koliko bi želio; to je ona njegova dobra namjera da kad sa pozicija obrazovanog čovjeka kritikuje određenu društvenu pojavu, to čini kao prosvjetitelj koji daje moralno-didaktičku poduku i upozorenje, želeći da tako olakša život i učini ljude spretnima i strpljivima.