Razgovor:Narodi u Bosni i Hercegovini

From Wikipedia

Možda nije loše preraditi članak Tunje Filipovića (onda-nije plagijat i nema problema oko autorskih prava). Članak je iz Enciklopedije Jugoslavije 1982-un nužne promjene zbog socijalističke frazeologije.

NARODI I NARODNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE

Prvi starosjedioci: Iliri

Bosna i Hercegovina, kako pokazuju artefakta, naseljena je već od paleolitika (<- 150.000). Prvi narod posvjedočen na tom području jesu Iliri, čija plemena tu završavaju svoj etnogenetski proces u I mileniju te formiraju snažan plemenski savez u doba rimskih osvajanja. Ta osvajanja nisu bitno mijenjala etničku sliku u ovim krajevima, osim što su znatno romanizovana neka municipalna i vojna središta, pa je osnova stanovništva sve do velikih seoba naše ere bila u većem dijelu BiH ilirska, odn. romanizovana ilirska. Bitnija pomjeranja i etničke izmjene stanovništva nastaju sa počecima propasti Rimskoga Carstva, tj. od III st. Tada su na teritoriju BiH kraće ili duže vrijeme boravili Kelti, Ostrogoti, Germani te Avari i sa njima udružene azijske grupe. Početkom VI st. dolaze i prve grupe slavenskih stanovnika. Na temelju arheoloških iskopavanja smatra se da su slavenske grupe počele naseljavati, manje ili više trajno, današnju sjeveroistočnu Bosnu već krajem VI i u VII st. Od tada je etnički razvoj išao prema formiranju slavenskih naroda te narodnosti i narodnosnih grupa koje su se u toku duge povijesti ovdje naselile. Jači i brojniji Slaveni asimilirali su starosjedioce, ili ih potisnuli u planinske i neprohodnije predjele, te čvrsto zaposjeli novonaselje-ni prostor. Dijelovi slavenskih plemena, koji su se naseljavali u BiH, svojom su snagom, brojnošću i organizovanošću okupljali oko sebe manje plemenske grupe, bratstva i rodove te preostalo ilirsko i drugo stanovništvo postepeno ih asimilirajući.

Ne zna se točno koje su krajeve naseljavali pripadnici pojedinih plemena; prostorno-vremenski razmještaj Srba i Hrvata ne valja shvatiti statično ni posvuda izolirano. Etnička se situacija u Bosni relativno brzo po naseljavanju Slavena stabilizovala; preovladala su plemenska imena Srba i Hrvata, koja se nalaze u dokumentima o njoj već od VIII st. U BiH se spominju uglavnom imena Hrvat ili Srbin kao narodna imena, a imenom Bošnjanin označuje se pripadništvo zemlji- državi.

Pojam Bošnjani

Ime Bosna u početku se odnosi samo na manji dio njenog kasnijeg teritorija u gornjem toku rijeke Bosne te se tek tokom XI i XIII st. proširuje i na neke druge krajeve koji su do tada bili u sklopu zemalja Raške ili hrvatske države. Kada je bosansko plemstvo sa banom ili kraljem na čelu ujedinilo Bosnu u državnu cjelinu, tada se u diplomatskim spisima, ispravama i drugim dokumentima svi pripadnici te državne tvorevine nazivaju Bošnjanima, Bosancima. Za Bosnu se još javlja i ime Sclavonia - Slavenska zemlja, čiji je dio i Bosna, a Bosanci se ponekad nazivaju Sclavi - Slaveni. Može se, međutim, sa sigurnošću reći da se za zemlju Bosnu u spomenicima javlja naziv Bosna ili rjeđe Sclavonia, a da se njeni stanovnici nazivaju i Srbi, i Hrvati, i Bošnjani (Bosanci) i Sclavi. Pri tome su zasebna etnička imena samo Srbi i Hrvati, a oba pokriva etnik Sclavi. Pored slavenskih etnika (Srbi, Hrvati, Sclavi) javlja se u XIII st. etnik Vlah. Kako je napredovala integracija srednjovjekovne bosanske države, tako se bosansko ime širilo i na područje ondašnjeg Huma i na njegovo stanovništvo ("dobri Bošnjani").

Crkveni nazivi bosanskog imena

Razvoj i učvršćivanje Bosne kao države, pa s tim u vezi i bosanskog imena, ogleda se i u crkvenim nazivima, npr. Bosanska biskupija, franjevačka provincija Bosna Srebrena, u nazivu Crkve bosanske i njenih pripadnika "dobrijeh Bošnjana". U starije doba vjera, koja će poslije imati veoma veliku ulogu u formiranju etničkog sastava Bosne, nije bila faktor jasnih razgraničenja. Podjela kršćanske crkve 1054. na Katoličku i Pravoslavnu dugo vremena je za kršćane kod nas bila apstraktna. Socijalna, ekonomska, politička i kulturna sadržina te podjele nastala je tek povezivanjem klasnih, feudalnih i dinastičkih interesa šireg prostora sa crkvenom organizacijom, a to se dogodilo u XII i XIV st. i u Bosni je bilo sasvim specifično.

Upotrebljavajući narodni jezik u bogoslužbi Crkva bosanska je mogla igrati ulogu u kulturnoj i političkoj integraciji bosanskog prostora. Unatoč stalnom širenju bosanske države i jačanju u odnosu na okolne slavenske države, unatoč uspješnom suzbijanju aspiracija susjednih država na nju te unatoč djelovanju Crkve bosanske, koja je bila izložena stalnim napadima i zahtjevima Rima i Ugarske za njenu likvidaciju, nije se ostvarila unutarnja vjerska, državna i društvena homogenizacija. Pod uticajem stvarnog stanja i tendencija, kao i spoljašnih faktora zadržali su se jaki regionalizmi, koji su sa vjerskom podjelom te stalnim i snažnim uticajem okolnih feudalnih zemalja slabili u samom korijenu otpornu moć bosanske države. Stoga Turci Osmanlije u XV st. relativno lako dolaze na njezine granice, zauzimaju je i u njoj se učvršćuju. Time je bio otvoren proces novim vjerskim i etničkim podjelama i kretanjima.

Turska dominacija i etnička situacija

Turska dominacija izazvala je bitne i trajne posljedice za cjelokupni politički, ekonomski, kulturni, vjerski i etnički razvoj. Stoga ključ suvremene etničke situacije u BiH treba tražiti u tom periodu. Od tada je, naime, na široj zajedničkoj i naslijeđenoj osnovi započeo proces formiranja suvremene etničke strukture u BiH, koja počinje da djeluje tokom XIX i XX st. na nacionalnu situaciju i politički razvoj tako da su se pojavila tri njezina suvremena naroda, Muslimani, Srbi i Hrvati, te narodne grupe, i to one koje se javljaju u turskom periodu (Jevreji i Romi) i one koje će Austro-Ugarska planski naseljavati u pojedine dijelove Bosne.

Osmanlije nisu direktnim nasiljem mijenjale etničku situaciju u BiH. Osim doseljavanja Roma i Jevreja, nije bilo većih neslavenskih infiltracija na tlu Bosne, bilo iseljavanjem ili doseljavanjem. Promjene su se dogodile samo u feudalno-vojničkoj klasi, tj. u gornjem sloju, jer mjesto izginule, izbjegle ili deklasirane domaće vlastele, javlja se - kako kod Turaka tada nije bilo nasljednog plemstva - vojnička klasa u kojoj je, barem u prvo vrijeme, bilo mnogo ljudi izvan Bosne (Osmanlija i naših ljudi iz ranije osvojenih pokrajina). Nakon zauzeća Bosne, i pomicanja ratišta izvan nje, u zemlji je ostajalo sve manje timarnika, zapovjednika tvrđava i članova njihovih posada stranog porijekla; nakon ukidanja nekih tvrđava oni su se još više prorjeđivali te napokon relativno brzo i lako asimilirali u domaće stanovništvo. Nakon što je zavedeno nasljedno feudalno pravo u formi odžakluk-timara u BiH, od kada se vojnička klasa regrutuje mahom iz domaćeg življa, tuđinski je faktor postao praktično beznačajan i sveo se na rijetke činovnike te ulemu turskog porijekla koji su se brzo asimilirali. Suvremena istraživanja pokazuju relativno neznatno učešće elemenata stranog, azijskog porijekla u izgradnji etnosa bosanskih Muslimana, koji će se razvijati iz islamiziranog slavenskog hrvatskog i srpskog te slaveniziranog ilirskog i vlaškog stanovništva.

Porijeklo etnosa bosanskih Muslimana

Osmanlijama nije bio glavni cilj da asimiliraju neki narod ili da mu oduzmu ime, već da pokorene zemlje najlakše i najbrže uvedu u svoj sistem vlasti i državnu organizaciju. Zbog toga su narodi u Osmanskom Carstvu sačuvali u osnovi svoje etničke karakteristike. Promjene su nastajale pod uticajem društveno-ekonomskih karakteristika osmanskog feudalizma, djelovanjem islamske religije na kulturu, odgoj i običaje, pogotovo u gradovima, ali promjena nije bilo u narodnosnoj pripadnosti, niti je osmanska vlast značila prihvaćanje turskog jezika. Osmanska država nije poduzimala planirane asimilacijske akcije; nije u Bosnu preseljavala cijele skupine, posebno nije preseljavala pripadnike neslavenskih naroda. U početku osvajanja Osmanlije su u neke opustjele krajeve u zapadnoj Bosni naselile neznatan broj stanovništva iz Smederevskog i Kruševačkog sandžaka. To stanovništvo, budući da je govorilo istim jezikom kao i ono zatečeno i da je bilo malobrojno, također je nastavilo život domaćeg čovjeka. Preseljavanje Vlaha iz jednog kraja u drugi bilo je češće, nešto zbog službe državi, a nešto zbog njihovog selilačkog stočarskog načina života. Povratak stanovništva, uglavnom muslimanskog, u Bosnu iz prekosavskog posjeda Osmanskog Carstva zapravo je značio povratak u djedovinu i djelovao je na socijalnu strukturu stanovništva, ali ne i na etničku. Ni naseljavanje u Bosnu stanovništva iz Smederevskog sandžaka nakon srpskih ustanaka, a posebno nakon akcija Miloša Obrenovića da iseli muslimansko stanovništvo iz Srbije, nije mijenjalo etničku situaciju, jer je i to stanovništvo bilo mahom iz Bosne. Tada su naseljena pusta mjesta u Posavini, posebno oko Šamca i Orašja, te opustjela područja oko Kostajnice. Ovo stanovništvo nije donijelo različite etničke osobine, a pogotovo ne jezične. Muslimansko stanovništvo iz pograničnih krajeva prema Crnoj Gori, uključujući i Nikšić sa okolinom, povuklo se u unutrašnjost BiH, odn. u gradove. Unutrašnje pomjeranje domaćeg življa iz jednog kraja Bosne u drugi spada u kategoriju ekonomskih migracija u borbi za bolju egzistenciju. Proizvodne mogućnosti zemlje uvjetovale su trajnu unutrašnju ekonomsku migraciju. To stanovništvo, međutim, mijenjalo je samo prebivalište, pa se može reći da je Bosna u etničkom pogledu sačuvala gotovo u cjelini originalno stanje.

Pojam "Turčin" i "musliman"

Koliko se stanovništvo BiH osjećalo zasebno u odnosu na Turke Osmanlije ili druge narode u sastavu Carstva, može se samo uslovno govoriti, s obzirom na vjerske i klasne odnose u samoj Bosni. Bosna je obuhvatala nakon Karlovačkog mira, kad se uspostavlja njena dugotrajna granica, područje od Novog Pazara do Bihaća i od Save do izlaza na Jadransko more. Na tom području je živio u državnom smislu i u shvaćanjima vlasti jedan "narod", ali taj se dijelio na muslimane, pravoslavne i katolike po vjeri. U odnosu na druge narode ovaj se kompozitum u turskim dokumentima označava kao "bosanski narod". Bosanski Muslimani se uključuju u sve vidove kulturnog stvaralaštva, duhovnog i materijalnog, u Osmanskom Carstvu, što potvrđuje mnogo istaknutih učenjaka i umjetnika, političara i vojnika. Svi oni uglavnom zadržavaju svoje narodnosne osobine, posebno jezik. Iako su vjera i kultura osvajača preovladale u Bosni, ta kultura nije nikada uspjela da potisne narodnosnu osobenost niti narodne običaje i usmenu tradiciju bosanskih Muslimana, odn. narodnu kulturu. Naprotiv u tom je periodu narodno stvaralaštvo, naročito poezija, doživjelo procvat i čak uvelike uticalo na čuvanje i oblikovanje narodnog bića. Usvojeni su i mnogi elementi osmansko-islamske kulture, što je dalo specifičan rezultat. Stanovnici islamske vjeroispovijedi u Bosni nikada sebe nisu smatrali niti nazvali Turcima. Jedino kada su željeli istaknuti da su različite vjere, onda su govorili da je njihova vjera "turska"; zbog toga se kod nekih autora riječ "Turčin" odnosi samo na vjeru i znači "musliman". Da bi se razlikovali od Turaka, oni su prave Turke nazivali Turkušama, a putem ajanskih vijeća ili na drugi način redovno su isticali svoj specifičan položaj u Carstvu. Osim toga stvorili su čvrsto uvjerenje da imaju poseban položaj u Carstvu. Pri tome su stalno isticali pripadnost Bosni, a i veoma stara i jaka usmena tradicija jasno govori da se oni smatraju posebnim narodom. Ostalo pučanstvo, pravoslavni Srbi i katolički Hrvati, bilo je u određenom smislu zaštićeno religijom i pravnim položajem koji ih je diskriminirao u svojoj posebnosti.

Kako su svi stanovnici Osmanskog Carstva smatrani sultanovim robovima, nije se isticalo ničije narodnosno porijeklo. Samo kada je Porta željela da nekoga podstakne na rat ili na pokornost služila se sa dva naziva: kao muslimane ih je upozoravala ili podsticala na njihovu obavezu besprijekorne službe sultanu kao zaštitniku islama, a uz to se ponekad služila i narodnim imenom. Iako je osvajaču glavna bila podjela na klase ili staleže, novoj vlasti nazivi naroda nisu bili nepoznati ni u javnom komuniciranju ni napose u lokalnoj korespondenciji.

Osmanski dokumenti s nazivima za narode i konfesije

Od kraja XVIII st. u osmanskim dokumentima pojavljuju se posebni nazivi za narod. Prije svega to je naziv millet, koji je do tada označavao pripadnika određene konfesije. Katolik-milleti je svaki katolik bez obzira na narodnosnu pripadnost; Rum-milleti nije označavao Grka, nego pravoslavca kao i Srb-milleti, što se u Bosni kao konfesionalna oznaka zadržalo i u periodu reforma. Ipak je on preovladao kao naziv za narod u etničkom smislu, a u modernoj turskoj terminologiji kao naziv za nacionalnost. Od XIX st. izraz millet u sklopu Srb-milleti više ne znači pravoslavno stanovništvo, nego srpski narod, Srbi. Katkada se naziv millet u turskim dokumentima upotrebljava da bi se označilo čitavo stanovništvo u Bosni, pa se kaže Bošnjak-milleti. Turske vlasti, koje su se služile tom terminologijom, sve su te narode razlikovale po njihovim specifičnostima. Drugi izraz koji se upotrebljava da označi narod za razliku od nekog drugog naroda jest kavm, što doslovno znači narod, ali i pleme, grupa. U mnogobrojnim dokumentima nalazi se naziv Bošnjak-kavmi, što jedino znači Bošnjaci ili bošnjački narod. Konačno, u zvaničnim dokumentima Bošnjaci se označavaju kao posebna grupa ili posebno pleme: Bošnjak-taifesi, što znači bošnjački narod ili grupa, pleme. Svi navedeni izrazi upotrebljavaju se i za ostale narode koji su po svojim karakteristikama uočljivo različiti od Turaka ili drugih naroda u Carstvu. Zajedničke narodnosne osobine nekog od tih naroda jesu jedinstvo jezika i najčešće jedinstvo teritorija, zatim specifičnost narodnog života i običaja te naročito usmeno narodno stvaralaštvo (to se posebno odnosi na Bosnu i Bosance), a pogotovo zajednička i približno ista životna sudbina cijelog naroda, ali sa jasno izraženim razlikama uvjetovanim vjerskom i klasnom podjelom.

Bosanci svih vjera dobro su znali da se oni razlikuju od ostalih naroda u Osmanskom Carstvu. To se vidi iz korespondencije sa susjedima; tako sarajevski prvaci 1831. u pismu kojim se obraćaju Milošu Obrenoviću u vezi sa pripremanim ustankom protiv sultana kažu: "Mi smo se zakleli narodu bosanskom da nećemo dozvoliti...".'Slavenska narodnosna svijest kod islamiziranih stanovnika BiH nije utrnula, nego se sačuvala do kraja osmanske vlasti u Bosni, mada je pod uticajem brojnih faktora bila trojako diferencirana. Od sredine XIX st. ona se pod uticajem raznih činilaca jasno diferencirala u tri pravca čije su glavne odrednice religiozna pripadnost te razlike u kulturnim, ekonomskim i političkim interesima stanovnika BiH, kao i kretanja u okolnim krajevima. Za stvaranje suvremene etničke situacije u BiH, i stvaranje tri naroda u njoj, od najvećeg je značaja masovna islamizacija domaćeg stanovništva koja je u toj zemlji stvorila treći faktor u odnosu na dva prethodna, tj. na Hrvate i Srbe, budući da su se Vlasi postepeno asimilirali u sve te tri religiozno etničke grupacije. Pojava Muslimana, zatim oživljavanje rada Pećke patrijaršije. jačanje Pravoslavne crkve i njezine djelatnosti u BiH te konstantni uticaji sa Zapada kroz djelovanje katoličkih redova, sve je to dovelo do jačanja diferencijacije u Bosni na temelju religiozno-kulturnih i klasnih razlika. To će u uvjetima slabljenja osmanske vlasti i pojave snažnih vanjskih faktora, Rusije, Austrije i dr., zatim jačanja oslobodilačkih težnji slavenskih i ostalih naroda pod osmanskom vlašću, dovesti do stvaranja tri naroda u Bosni.

Islamiziraju se pripadnici svih vjera

Kako pokazuju djelimično objavljena istraživanja (N. Filipović), bazirana na primarnim izvorima (popisni defteri), islamizacija u Bosni bila je intenzivna do sredine XVI st., ali je trajala i u XVII st. Bila je masovna i u osnovi nenasilna, ako se izuzme elemenat prisile sadržan u otomanskom feudalizmu i teokratskom karakteru turskog sistema i države. Po tim karakteristikama ona se izdvaja među sličnim procesima u drugim našim krajevima i različito se tumači. Najčešće se tumačila masovnim prelaskom na islam pripadnika Crkve bosanske. Međutim, svi dokazi govore o tome da krajem XV st. u Bosni ima relativno malo tih heretika, da su u mnogim progonima i procesima nestali ili se povukli u Hum. Osim toga dokumentiran je prijelaz na islam pripadnika svih vjera zatečenih u Bosni, a uzroci prelaska bili su mnogobrojni i složeni. Sigurno su u tome imali ulogu proganjanje pripadnika Crkve bosanske pod kraj bosanske države, nastojanje da se u novim prilikama steknu ekonomske pozicije i privilegije koje su uživali pripadnici islama, mogućnost da domaći ljudi dobiju u upravi značajnu ulogu i napokon činjenica da je Bosna bila najistureniji dio Carstva prema njegovom glavnom protivniku, Zapadu, te da je Carstvo nastojalo da se u njoj što više učvrsti islamizacijom. Islam su prihvaćali i Vlasi, koji su tako nastojali sačuvati katune, pravo baštine i druge privilegije. Islamizacija je, dakle, rezultat specifičnih okolnosti i uslova. Odsustvo organizovane crkve u Bosni - kako Katoličke, čija je biskupija imala sjedište u Đakovu, tako i Pravoslavne te Crkve bosanske, koja je prethodnim križarskim progonima bila gotovo eliminirana - doprinosi brzoj islamizaciji; tomu je pogodovalo opće razočarenje u hrišćanski Zapad koji je Bosnu prepustio Osmanlijama.

Već sredinom XVI st. u Bosni se javlja velika skupina islamiziranog domaćeg stanovništva, što će umnogome i bitno uticati na ukupni daljnji ekonomski, politički, etnički, vjerski i kulturni razvoj. Uz prethodnu katoličku i pravoslavnu skupinu nastala je i velika grupacija muslimanskog stanovništva; sve one imaju zajedničko slavensko porijeklo, zajednički jezik i mnogo sličnosti u kulturi, načinu života, mentalitetu i drugome, a jasno se ispoljavaju već u XVII st. Može se reći da tada počinje proces koji vodi ka formiranju posebnih naroda, koji će se historijski oformiti kao bosanski Srbi, Hrvati i Muslimani. Osim njih u tim krajevima žive sefardski Jevreji i još ranije doseljeni Romi te druge manje grupe (Nijemci, Poljaci, Česi, Mađari, Talijani, Ukrajinci i dr.) što ih danas obuhvatamo pojmom narodnosti u BiH. Tim grupama je centar i jezgro narodnog života u drugim zemljama, ali one jesu konstitutivni dio etničke situacije BiH, potpuno ravnopravan u građanskim i u svim ostalim pravima.

Hrvati

Hrvatski narod razvio se u Bosni iz dijelova hrvatskih plemena i rodova koji su naseljavali ponajviše današnje oblasti zapadne, jugozapadne i centralne Bosne te zapadne Hercegovine, odn. prostore između rijeka Une, Save i donjeg toka Drine, na jednoj strani, te Neretve, na drugoj. To je prostor nekadašnje klasične Bosne, sa Donjim krajevima i dijelovima Huma. Hrvatska etnička osnova se izdiferencirala u poseban narod, u feudalnom smislu riječi, pod uticajem katoličanstva, vezanosti za Bosnu kao domovinu te posebnog položaja u sistemu osmanske vladavine, tj. rajetinskog statusa. Osmanlije su poznatim fermanom Mehmeda II Ahdnamom iz 1463 (odlukom) dozvolile rad Franjevačkom redu i osigurale mu privilegije u Bosni uz određene uvjete. To je omogućavalo prilično tešku i složenu, ali važnu i obimnu djelatnost franjevaca na učvršćenju, očuvanju i produbljavanju katoličkog vjerovanja i podučavanja, a samim time i razlikovanja katoličkog stanovništva Bosne od muslimana i pravoslavnih. Položaj katoličkog stanovništva pogoršavala je činjenica da je osmanska država od kraja XVI st., a posebno od bitke pod Bečom, bila stalno u sukobima sa Austrijom i Mlecima, dvjema katoličkim silama, pa se odnos prema domaćem katoličkom življu u ratnim krizama pogoršavao. Unatoč tome, uz određenu mjeru tolerancije i dobrosusjedskih odnosa sa domaćim muslimanima, katoličko stanovništvo u Bosni održalo je vitalitet, bilo nosilac mnogih djelatnosti (rudarstvo i prerada željeza) te znatno razvilo svoju narodnu svijest do XIX st. i osobito u XIX st., kada se ona identificirala s općom hrvatskom narodnosnom svijesti. Bosanski franjevci su održavali izvornu narodnu pismenost, štampajući od 1611, tj. od Divkovićeve knjige Nauk krstjanski za narod Slovinski, mnoga djela namijenjena katoličkom "narodu slovinskom" te njegovom duhovnom održavanju i vaspitanju na "bosanskom", "slovinskom", "ilirskom" narodnom jeziku i bosanskom pismu. Tako su - pored vjere, zajedničkog položaja u turskom sistemu i tradicije - ta književnost, koju su njegovali bosanski franjevci, i narodna književnost, bile zaloga očuvanja i razvoja narodne svijesti i života bosanskih Hrvata. Unatoč višekratnim iseljavanjima, od onoga pri padu Bosne 1463. do onoga kada je Eugen Savojski 1697. poveo mnogo bosanskih katolika sa sobom prilikom povlačenja iz Bosne, uspio je hrvatski narod Bosne da se egzistencijalno, duhovno, kulturno i narodnosno očuva, razvije te novo doba dočeka spreman da se uključi u borbu za nacionalno oslobođenje i ujedinjenje BiH sa ostalim našim zemljama, na programu ilirizma, što su ga zastupali i bosanski franjevci.

Srbi

Znanstveno je utvrđeno da je u srednjovjekovnoj Bosni, od početka do njene propasti, zavisno i od njenog i širenja u Podrinju i Humu, bilo više ili manje Srba i da su oni sačinjavali konstitutivni dio "bosanskog naroda", odn. Bošnjana. Prema podacima iz dokumenata Srbi su naseljavali znatne dijelove cijelog teritorija tadašnje BiH, u prvom redu i ponajviše Travuniju, Hum, Gornje i Donje Podrinje te Donje krajeve. U jugoistočnim se krajevima inače osjećao jači uticaj Bosne kao države tek onda kada je usljed dinastičkih borbi slabila srednjovjekovna Srbija pa su ti krajevi došli pod bosansku vlast. Teško je govoriti o etničkom karakteru u srednjem vijeku, kada se isprepliću odnosi feudalne vazalske zavisnosti i državne pripadnosti, i određivati pripadnost prostora prema porijeklu ili zavisnosti feudalnih gospodara. Turci zatiču u Bosni, i to na gotovo cijelom teritoriju, što se vidi iz popisnih deftera, dva naroda pravoslavne vjere, Srbe i već prilično slavenizirane Vlahe. Za vladavine Turaka u Bosni Srbi će se u njoj širiti i brojno ojačati asimilacijom Vlaha te doseljavanjem, tako da žive izmiješani sa Muslimanima i Hrvatima na cijelom području BiH. Osobito će se u migracijama prema zapadu proširiti u zapadnoj i srednjoj Bosni, posebno u Krajini gdje će ponegdje postati većina stanovništva. Etničkoj homogenizaciji i razvoju Srba u Bosni znatno će doprinijeti obnova rada Pećke patrijaršije u XVI st.. a sa time i znatno poboljšanje uslova crkvenog i prosvjetnog života pravoslavnog stanovništva. Pravoslavna crkva je postala ne samo vjerski, već i kulturni i politički centar, zastupala je narod pred vlastima i ostvarivala kakvu-takvu komunikaciju sa vanjskim svijetom, a osobito je doprinijela etničkoj homogenizaciji i identitetu pravoslavnih stanovnika Bosne kao Srba, te čuvala pismenost i oznake narodne kulture. Kako je dio pravoslavnog stanovništva u Bosni (Vlasi) imao neke privilegije, jer je bio uključen u poluvojne redove (martolosi, vojnuci, sokolari, derbendžije i dr.), crkva je nastojala da se one očuvaju i prošire. Jačanju narodnosne ideje kod Srba u Bosni mnogo je doprinio stav Rusije Petra Velikog na početku XVIII st. prema Turskoj. Razvoju nacionalne svijesti i oslobodilačkih težnji Srba u Bosni osobito su doprinijeli ustanci u Srbiji i formiranje kneževine. Od tada se počinju izražavati jasne političke i kulturne karakteristike narodnog pokreta za oslobođenje Srba u BiH i proces koji je doveo do njihova razvoja u naciju, na temelju pravoslavno-srpske tradicije, jedinstva kulture i tradicije srpskog naroda, njegova položaja porobljenog naroda u okviru osmanskog sistema i otpora tome položaju, solidarnosti sa narodnim težnjama u Srbiji i Crnoj Gori te na temelju realnih ekonomskih i političkih interesa. Razvijajući na tim osnovama snažno osjećanje jedinstva sudbine, historijskih interesa i težnji te visok stepen oslobodilačke, kulturne, vjerske, političke, pa i vojne aktivnosti, Srbi su se u BiH sve više opirali i suprotstavljali turskoj upravi. Pred kraj te uprave pokrenuli su niz političkih akcija koje su dovele do oružanih istupa, buna i ustanaka protiv turske vlasti u Hercegovini, Posavini, Krajini i drugim krajevima, a posebno do ustanka 1875 -78. Tako su Srbi u BiH u XIX st. postali potpuno razvijen nacionalni entitet koji tu zemlju smatra svojom domovinom.

Muslimani

Suvremena znanost pojavu Muslimana tumači kao rezultat mnogih specifičnih okolnosti historijskog razvoja Bosne od 1463. Dio tih specifičnosti sastoji se u tome što su, nasuprot vidljivoj početnoj tendenciji nastajanja jednog naroda u srednjovjekovnoj Bosni, od 1463. ubrzani i ojačani divergirajući procesi temeljeni na različitim vjerskim pripadnostima. Tako se nakon turskog osvajanja Bosne javlja novi narodnosni, politički, ekonomski i kulturni faktor kao rezultat islamizacije domaćeg življa. Islamizacijom je formirana posebna grupa koja se od ostalog stanovništva slavenskog porijekla razlikovala po vjeri, političkom položaju, ekonomskim prilikama, a osobito po onim aspektima života koji su bili pod neposrednim i jakim uticajem same religije kao osnove cjelokupnog društvenog života toga vremena. Po mnogim karakteristikama ova je grupa zapravo i dalje bila istovjetna sa braćom istog jezika, mada zbog političkih, državnih, ekonomskih i vjerskih prilika tada nije mogla favorizovati direktnu etničku identifikaciju. Izuzme li se vojnički sloj i dio bogatog stanovništva u gradovima, sličnost u položaju i načinu života većine stanovnika bila je velika i islamizirani seljaci, osim olakšica u porezima i nametima, nisu bili u nekoj većoj prednosti pred neislamiziranima. Uvođenjem odžakluk-timara (1594) islamizirano stanovništvo Bosne osiguralo je nasljedno pravo na timare unutar porodice, pravo zadržavanja u Bosni; odatle veliki dio njihove vezanosti za Bosnu, što je bilo izuzetak i specifičnost u svjetskom carstvu kakvo je bilo Osmansko. Stoga je to stanovništvo zadržalo domaći jezik u cijeloj socijalnoj strukturi, od najviših feudalaca do kmetova, smatralo je Bosnu svojom domovinom, a svoje je specifične interese stavljalo u prvi plan. Na toj osnovi razvilo je osjećanje razlike prema Turcima i općenito onima koji nisu Bosanci. Od domaćeg neislamiziranog stanovništva razlikovalo se vjerom, samo donekle načinom života te svojim privilegovanim položajem u osmanlijskom društvenom i kulturnom sistemu. Ti su faktori uslovili proces formiranja posebnog muslimanskog naroda u BiH, čija se diferencijacija tokom vremena produbljuje onoliko koliko se nacionalno identificiraju Srbi i Hrvati te koliko raste opća opozicija stanovnika Bosne prema Osmanlijama. Taj je proces u punom jeku u XVIII st. nakon poraza Turaka kod Beča, gubitka mnogobrojnih pokrajina, migracije stanovništva iz izgubljenih područja u zapadnoj i sjevernoj Hrvatskoj te provale Eugena Savojskog do Sarajeva. Na temelju osjećaja religijskog zajedništva, elemenata kulture, načina života, historijskih, društvenih i ekonomskih interesa, zatim slabljenja povjerenja u Carevinu i njen odnos prema Bosni, osjećanja zajedničke sudbine i uviđanja razlike prema pravoslavnima i katolicima, uviđanja razlike prema Turcima i poturčenjacima (Turkuše), u BiH se razvilo posebno muslimansko narodnosno osjećanje. Ono je postalo bitan faktor u konstituciji, ponašanju i interesima islamiziranog stanovništva, i snažno će uticati na držanje toga življa u budućnosti i na njegovu nacionalnu identifikaciju. Ta identifikacija je u punom jeku u XIX st. Tada, naime, Muslimani u Bosni u nizu akcija (1829, 1831, 1839, 1850-51, 1878) raskidaju interesne i emocionalne veze sa Turskom, a u doba Berlinskog kongresa i austrougarske okupacije Bosne ponašali su se kao zaseban politički i kulturni entitet. Taj se entitet izrazio krajem XIX i početkom XX st. u mnogobrojnim političkim, ekonomskim, kulturnim i drugim akcijama kojima je u temelju jasna svijest o posebnosti nacionalnog bića i interesa Muslimana. Konstituirao se iz historijski uvjetovane posebnosti, tj. posebnog ekonomskog, političkog i vjersko-kulturnog položaja bosanskohercegovačkih Muslimana u cijeloj njihovoj povijesti od XVI do XIX st.


[izmijeni] Bošnjani

U knjizi koja se odnosi na dolje spomenutu knjižnu karticu spominju se Bošnjani kao jedan od slavenskih naroda između Dunava i Jadrana. Na stranici 32. Pronašao Tomislav Dretar:--Mitras 19:43, 15 juni 2006 (CEST) Type : texte imprimé, monographie

Auteur(s) : Duruy, Victor (1811-1894) Titre(s) : Histoire du Moyen-Age [Texte imprimé] : depuis la chute de l'empire d'Occident jusqu'au milieu du XVe siècle / par Victor Duruy Edition : 13e éd. Publication : Paris : Hachette, 1890 Description matérielle : 591 p.-[6] dépl. : ill. ; in-8 Collection : Histoire universelle ; 12

Sujet(s) : Moyen âge


Notice n° : FRBNF37279512

Cote : NUMM-64817 Pozdrav:--Mitras 19:43, 15 juni 2006 (CEST)