Opsada Szigetvara
From Wikipedia
![]() |
|
Opsada Sigeta 1566
Siget se tada dijelio na novu varoš (na jugu), na staru varoš i na stari grad (na sjeveru). Ova 3 dijela Sigeta bila su spojena mostovima. Glavna su obrana bile močvare potoka Almaša koje su ga pretvarale u otok po čemu je i dobio mađarsko ime SIGET = otok. Najjače je bio utvrđen stari grad, koji nije imao kamenih zidova nego samo od drva i zemlje podignute bedeme i 5 bastiona. Stari i od uloga skršeni Sulejman nije mogao pravo stajati, a ni na konju jahati, čak je i duševno bio napet; no uza sve to odluči da na Siget sam vojsku vodi. Njegova je namjera bila pohod na Beč. U jednu ruku htio je ispuniti svoju vjersku dužnost, a u drugu oprati ljagu nanesenu njegovoj časti što mu je vojska pred Maltom bila potučena. To je 13. vojna koju je sam vodio. 29. travnja krenuo je iz Carigrada; tek u polovici lipnja stigao u Zemun, gdje ga je po njegovu nalogu sa sjajnom družinom dočekao erdeljski vojvoda Ivan Sigismund. Izmijenili bogate darove te na rastanku 1. srpnja rekao je sultan vojvodi: "Pobrini se za vojsku, barut, olovo i novce, ako ti što ustreba, javi mi da ti dam što tražiš." Sulejman je poglavito htio osvojiti one utvrde koje su zaustavljale širenje turske vlasti: Đula na istoku, Siget na zapadu i Eger na sjeveru. Na Đulu je poslao 25 000 konjanika i pješaka te 200 janjičara te je uspio osvojiti. Sultan je prvo mislio udariti na Eger, ali kad je saznao da je Nikola Zrinski; tadašnji gospodar Međimurja i zapovjednik Mađarske južno od Dunava; razbio kod Šikloša jednu tursku četu, odlučio je poći prema Sigetu. Zategnulo se napredovanje, pa tamo stiže tek 6.kolovoza. Misli se da je imao preko 100 000 vojnika i 200 topova. Knez Nikola Zrinski opskrbio se svime za dulju opsadu toga grada. Skupio je svu posadu i za oružje dorasle građane te su mu prisegli vjernost i poslušnost do smrti. Odmah 7. kolovoza počeli su Turci udarati na novu varoš. Opsada je trajala punih mjesec dana. Nova varoš, kako je bila slabo utvrđena, nije mogla dugo izdržati, samo do 9. kolovoza, a tada je Zrinski uzmaknuo u staru varoš. No i to su Turci osvojili nakon 10 dana (19. kolovoza).
Još za opsade srate varoši poručio je Zrinski kralju Maksimilijanu da će, ako dođe do nevolje, staru varoš upaliti i u grad se povući da se tamo bori do posljednjeg čovjeka. Osobito krvava borba bila je za stari grad. Turci su u Međimurju zarobili najstarijeg Nikolina sina; Jurja Zrinskog. Sultan je nato poslao poruku Zrinskom neka mu preda grad, inače će pogubiti njegova sina. Također je pozvao branitelje neka ne gube glave, već neka se predaju. Ali poruke i prijetnje nisu koristile. Turci su neprestano danju i noću kroz više dana pucali na bedeme te ih na više mjesta razvalili. Ali branitelji su suzbijali napade dok nisu Turci stali kopati tako da razvale stari grad napunivši rupe drvom, slamom i barutom. Grad stao gorjeti pa ga je Zrinski morao napustiti i prepustiti Turcima. A sultan Sulejman II Veličanstveni 4. rujna umro ne dočekavši ni pada Sigeta ni glasa o padu Đule. U isti mah poslao je veliki vezir Sokolović k Sulejmanovom sinu i svome tastu Selimu II pouzdana glasnika da javi očevu smrt i da brzo pohita među vojnike.
Zrinski se nije mogao dugo držati u unutarnjem dijelu starog grada. Imao je svega 500 junaka. Kad su k tome Turci 7. rujna već od rane zore stali bacati ognjene strijele i lopte te ga zapalili zajedno sa stanom samoga Zrinskog, odlučio je knez Zrinski da će radije iz grada provaliti i junački poginuti nego u gradu kukavno izgorjeti. Nakon gotovo jednomjesečne opsade, koja je spriječila brojnu tursku vojsku pod zapovjedništvom sultana Sulejmana Veličanstvenog u pohodu na Beč, Nikola Zrinski na dan 7. rujna 1566. godine s preostalim braniteljima probio iz razrušene tvrđave i junački poginuo. Nakon što je Juraj Horvat topom napravio prolaz kroz tursku skupinu kod pokretnog mosta, Nikola Zrinski krenuo je u proboj iz utvrde. Najprije je pucao iz samokresa, a zatim Turke nastavio sjeći sabljom. U neravnopravnoj bitci, Turci su Zrinskog triput pogodili iz arkebuza, dvaput u tijelo i jednom u glavu. Kada je pao s konja, okružili su ga njegovi vitezovi kako bi ga obranili.
Među ostalima, poginuli su plemići Vuk Papratović, Nikola Kobač, Petar Patačić i Lovro Juranić. Mrtvom Nikoli Zrinskom janjičarski je zapovjednik dao odsjeći glavu. Truplo mu je pokopao Mustafa Vilić iz Banja Luke, nekadašnji Nikolin zarobljenik. Glavu hrvatskog bana, jednog od najvećih europskih junaka onoga vremena, vezir Mehmed paša Sokolović poslao je svom bratiću budimskom paši Mustafi. Ovaj ju je, pak, kao opomenu poslao carskom generalu Egonu od Salma. U tabor carske vojske kod grada Gyura glava Nikole Zrinskog dopremljena je 14. rujna. Nikolinu su glavu 18. rujna preuzeli njegov sin Juraj IV., zet Baltazar Batthyanni i svak Franjo Tahy. Donijeli su je u Čakovec, a pokopana je u obiteljskoj grobnici Zrinskih u kompleksu pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni, uz grob Nikoline prve supruge Katarine Frankopanske.