Bitka kod Uhuda
From Wikipedia
![]() |
u skladu sa policom Wikipedije o radovima u javnom domenu i slobodnom dokumentacijom.
Pogledajte stranicu za razgovor za više informacija. |
Bitka kod Uhuda je naziv za historijski vojni okršaj kod Uhuda, Saudijska Arabija.
[izmijeni] Razvoj i tok bitke
Nakon poraza kojeg su pretrpjeli na Bedru, mušrici Meke su tražili osvetu. Stradanje njihove posljednje trgovačke karavane predstavljalo je znatan ekonomski pritisak na Kurejšije koji su živjeli od trgovine i sebi nisu mogli dozvoliti da se neko usudi da ometa njihove trgovačke karavane, ne samo zbog štete koju bi eventualnu pretrpjele, već i zbog ugleda kojeg su uživali među ostalim arapskim plemenima, ali i mogućnosti da se još neka plemena odluče na ometanje njihovih karavana. Zbog svih ovih razloga, te zbog stare mržnje i neprijateljstva prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i prvim muslimanima, počele su sveopšte pripreme za osvetničku bitku protiv muslimana u Medini. Ove pripreme su bile daleko temeljitije nego one za bitku na Bedru, a osim toga data je prilika dobrovoljnog učestvovanja svima onima (svim arapskim plemenima) koja žele da se bore protiv muslimana. "Kada se završi godina i kada Kurejšije okončaše pripreme, u Meki se sastade tri hiljade boraca, Kurejšija, Abesinaca i saveznika. Kurejšijske vojskovođe odlučiše da sobom povedu i žene, kao potporu muževima.
Uz svu oružanu spremu, vojnici su imali tri hiljade deva i dvije stotine konja, za konjički odred, a od obrambenog oružja, imali su sedam stotina oklopa. Glavnu komandu pješadije držao je Ebu Sufijan, komandu konjice Halid ibn El-Velid, kojemu je pomagao Ikrime ibn Džehel…"
Nakon što je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, došla vijest o pokretu neprijateljske vojske, cijela Medina je bila pod oružjem. Klanjalo se pod oružjem, spavalo se s oružjem, a Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je svuda pratilo obezbjeđenje. Male patrole su stalno patrolirale oko grada čuvajući ga od izdajnika, dok su muslimanske izvidnice danonoćno motrile kretanje neprijatelja.
U petak, šestog ševvala 3. g. h., mekanska vojska je stigla nadomak Medine nakon čega se ulogorila na mjestu zvanom Ajnejn u dolini Sebhe blizu brda Uhud sjeverno od grada. Već smo spomenuli da je jedini pristup Medini bio moguć sa sjeverne strane i to zbog vulkanskog kamenja koje ju je sa okruživalo sa tri strane.
Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, doznao o pristizanju Mekanske vojne i njihovom stacioniranju nedaleko od Uhuda, sazvao je vojno vijeće kako bi se posavjetovao o načinu suprotstavljanja znatno jačem neprijatelju. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je predlagao da se pojača utvrđenje grada i da se s neprijateljem obračunaju unutar uskih medinskih ulica i sokaka gdje su branitelji bili u nedostižnoj prednosti. Međutim, većina ashaba, a posebno oni koji nisu imali priliku učestvovati u bici na Bedru, bilo je mišljenja da se s mušricima treba obračunati van Medine. Pošto je na kraju većina prisutnih bila za ovaj prijedlog, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, povuče svoje mišljenje i složi se da susret s neprijateljem bude na terenu van grada Medine. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je klanjao džumu namaz i u hutbi objasnio značaj ovoga sukoba, te naredio da budu smjeli i ustrajni, i da najozbiljnije shvate težinu cijele stvari. Upozorio ih je, veoma jasno i glasno, da će dobiti bitku ako budu imali strpljenja. Naredi im da budu spremni za susret s neprijateljem. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je klanjao ikindiju namaz u džamiji. Vojska je bila mobilisana. Njima su se pridružili i stanovnici iz okoline Medine. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nakon namaza uđe u svoju kuću s Ebu Bekrom i Omerom, Allah neka je njima zadovoljan. Oni mu pomogoše da obuče ratnu odjeću i da se opaše svojom sabljom. S dva oklopa i mačem izađe pred narod.
Ljudi su s nestrpljenjem čekali Resulaullahov, sallallahu alejhi ve sellem, izlazak iz kuće. S’ad bin Muaz i Usejd bin Hudajr se obratiše nekim ashabima i rekoše: "Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, ste nagovorili protiv njegove volje da krene van Medine. Hajde da mu predložimo neka on ponovo donese odluku onako kako on hoće." Svi se pokajaše zbog svoje prethodne upornosti, pa kad se Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, pojavi rekoše: "O Allahov poslaniče, nije trebalo da ti se onako suprotstavljamo, učini onako kako ti hoćeš. Ako više voliš da ostanemo u Medini ostat ćemo."
Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, tada reče: "Nije dozvoljeno Allahovom poslaniku ako stavi svoj oklop na sebe da se razoruža, sve dok Allah ne presudi između njega i njegovog neprijatelja." Muslimansku vojsku je sačinjavalo hiljadu boraca; od čega je bilo stotinu oklopnika, pet stotina konjanika . Ostalo je bila pješadija. Kada je došao Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na mjesto zvano Eš-Šejhan, izvršio je smotru vojske. Maloljetne vojnike, koji su se bili umiješali među vojsku kako bi se i oni borili, vratio je nazad u Medinu. Na istom mjestu vojska je zanoćila, nakon što su klanjali akšam i jaciju. Neposredno pred zoru, kada je do malo trebalo klanjati sabah, i kada je vojska bila na sasvim maloj razdaljini od neprijatelja, Abdullah ibn Ubejj, čuveni licemjer (munafik), napusti muslimansku vojsku sa oko tristo svojih boraca. On je ovo pravdao svojim nezadovoljstvom što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatio prijedlog drugih ashaba o sukobu van Medine a ne u njoj, što je bio njegov prijedlog. Međutim, radilo se samo o neuspješnom pokušaju pravdanja, jer da je to bio pravi povod on ne bi ni izašao sa muslimanskom vojskom, već bi ostao u Medini. Njegova prava namjera je bila da pokoleba i ostale vojnike kako bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio nemoćan da se suprostavi mušricima. Nakon ovih neprijatnih dešavanja, Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nastavlja put prema neprijatelju s ostatkom vojske, njih oko sedamstotina. Ova malobrojna vojska nije imala dobre izglede ako bi se sukobila s mnogobrojnijom mekanskom vojskom negdje na otvorenom. Zato je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tražio nekoga ko je mogao muslimansku vojsku provesti pored ulogorenih Mekenlija do mjesta gdje bi im Uhud bio iza leđa. To je učinio Ebu Hajsema koji je doveo muslimane preko posjeda Benu Hariseta (ostavljajući vojsku mušrika na zapadu) i planinskog puta na Uhudu, do mjesta gdje im je strma strana Uhuda bila iza leđa, a neprijatelj između njih i Medine. Ovim manevrom muslimani su bili sigurni da im daleko brojniji neprijatelj neće doći s leđa i tako ih opkoliti. Jedina opasnost za muslimansku zaleđe je prijetila sa južne strane iz pravca doline, zato je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio grupi od pedeset vještih strijelaca da zauzmu brdo, koje će kasnije postati poznato kao "Brdo strijelaca", jugoistočno od muslimanskog logora. Cilj postavljanja strijelaca na to mjesto je bio, kako je objasnio Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, u govoru obraćajući se vođi strijelaca, Abdullahu ibn Džubejru En-Nu’manu, Allah neka je njime zadovoljan: "Spriječite prolazak neprijateljske konjice na nas. Spriječite ih strijelama da nam ne dođu iza leđa. Bili pobjednici ili pobijeđeni, ne napuštajte taj položaj, ne smiju nam doći s vaše strane."
U Buharijinoj predaji stoji da im je rekao: "i da vidite da su nas i ptice grabljivice zgrabile, nikako ne napuštajte svoje mjesto, sve dok vam ja za to ne dam dozvolu i ako vidite da nanosimo poraz neprijatelju ne napuštajte svoje mjesto sve dok vam to dozvolim." Prije samog početka bitke Kurejšije su pokušali još nekoliko političkih manevara pozivajući Ensarije da se povuku i da im dozvole da se obraćunaju samo sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i muslimanima Meke, što su ovi, bez sumnje, odbili. Prvu varnicu bitke upalio je nosač mušričke zastave Talha ibn Talha, jedan od najjačih junaka Kurejšija. On je izašao ispred vojske jašući kamilu i pozivajući na dvoboj. Pred njim ustuknuše mnogi, bojeći se njegove sile i hrabrosti. Međutim, Zubeir istupi iz muslimanske vojske i uputi se prema njemu, pa se velikom brzinom ustremi na njega poput razjarenog lava, zaskoči mu se na kamilu, obori ga na zemlju, odmače ga od sebe i presječe mu vrat. Ovo je dodatno ohrabrilo muslimansku vojsku. Težište bitke je bilo oko kurejšijske zastave, mada se bitka vodila svom žestinom na svim dijelovima bojišta. Mnogi ashab su pokazali nevjerovatnu hrabrost i vještinu u borbi. Jurili su naprijed s riječima na usnama: "emut, emut"- "hoću da umrem, hoću da poginem". Posebno se isticao Ebu Dudžana, Allah neka je njime zadovoljan, čovjek kojem je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dao svoj mač da se njime bori dok mahati može. Bio je prepoznatljiv po svome crvenom povezu, i viđan je kako odmakinje daleko kroz nevjerničke redove presijecajući njihovu vojsku u dvije polovice.
Pogibija Hamze ibn Abdu-l-Mutaliba (r.a.)
Hamza ibn Abdu- l-Mutalib, r.a., se borio snagom razjarenog lava. Prodirao je u srce mušričke vojske ubijajući, jednog za drugim, njihove najhrabrije borce i prvake, sve dok ga mučki iza leđa nije ubio Vahš ibn Harb, (zvijer, sin rata), sluga Džubejera ibn Mutama, čiji je amidža poginuo u bici na Bedru. Džubeir je Vahšu obećao slobodu ukoliko na Uhudu ubije Hamzu, r.a.., i time osveti smrt njegovog amidže. Nakon što se bitka pod Uhudom rasplamsala, Vahš se dao u potragu za "Allahovim lavom", Allah neka je njime zadovoljan, skrivajući se i vrebajući priliku da mu zada smrtonosni udarac kopljem. I dok je Hamza, r.a.., bio zauzet dvobojem sa jednim od mušričkih prvaka, Vahš, (koji je bio Abasinac, a za njih je poznato da su bili vješti u baratanju kopljem i da rijetko kad promaše cilj), ga je pogodio svojim kopljem. Iako proboden kopljem Hamza, r.a.., se okrenuo i krenuo prema svome ubici kako bi mu se osvetio ali je bio nemoćan. Vahš ga je, kako je sam kasnije pričao, pustio da umre a zatim mu je prišao i izvukao svoje koplje. Za njega je ova bitka bila gotova. Udaljio se od poprišta bitke i otišao do logora gdje ostao da sjedi. Po dolasku u Meku dobio je svoju slobodu. I pored velike nesreće koja zadesi muslimane ubistvom Allahovog lava , r.a.. ,muslimani su nastavili da savlađuju neprijatelja. Odred strijelaca koji je Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio na obližnjem brdu, odigrao je značajnu ulogu u prvom dijelu bitke. Mekanska konjica pod vodstvom halida ibn El-Velida pokušavala je tri puta proboj preko uhudskog prevoja, kako bi uništila lijevo krilo muslimanske vojske. Želja im je bila zaći muslimanima iza leđa i izazvati pometnju i nered u njihovim redovima. Na taj način bi ih, sigurno, vrlo brzo porazili. Međutim, ovi strijelci su svaki put odbili Halidov napad i uspjeli sačuvati taj strateški vrlo važan položaj. Ubrzo je muslimanska vojska bila nadomak pobjede. Mušrička zastva je pala i niko je nije više dizao, njihovi vojnici su u potpunom rasulu trčali po bojnom polju. Ibn Ishak nam pripovijeda: "Allah (dž.š.) muslimanima dade da pobijede. On svoje obećanje ispuni. Poraz je, bez ikakve sumnje, bio na mušričkoj strani. Oni su bježali glavom bez obzira." Nakon što se mušrička vojska dala u bijeg ostavljajući sve što je imala iza sebe, neoprostivu grešku napravili su strijelci. Vidjevši kako njihovi skupljaju bogati ratni plijen dok se neprijatelj dao u bijeg. Njihov zapovjednik Abdullah ibn Džubeir ih uzaludno podsjećao na strogo Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, naređenje o nenapuštanju položaja bez obzira na ishod bitke. Njih oko četrdeset napustiše svoja mjesta i pohitaše za ostalima, da učestvuju u skupljanju plijena. Na položaju je ostao samo Ibnu Džubeir sa svojih devet drugova, što je bilo nedovoljno da zaštiti muslimansko zaleđe. Halid ibn El-Velid kao iskusan vojskovođa odmah iskoristi tu priliku. On velikom brzinom zajedno sa mušričkom konjicom prođe preko uhudskog prevoja, te savladavši Abdullaha i njegove prijatelje navališe na muslimane s leđa. Ubrzo se našla u okruženju većina muslimanske vojske. Posebno se žestoka bitka vodila oko Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je bio ranjen. Nakon što su uložili nadljudske napore ashabi su zajedno sa Allahovim polsnikom, sallallahu alejhi ve sellem, uspjeli probiti obruč oko opkoljenih mudžahida i zajedno se ispeti na brdo Uhud gdje su u nekoliko navrata uspiješno odbili nasrtaje mušričke vojske. Poslije povlačenja mušričke vojske muslimani su ukopali šehide a zatim se vratili u Medini gdje su dočekani kao pobjednici. Sve pouzdane predaje govore o sedamdeset poginulih muslimana na Uhud. Većina poginulih su Ensarije. Njih je poginulo šezdeset pet. Četrdeset i jedan iz plemena Hazredž, a dvadeset i četiri iz plemena Evs. Jedan je Jevrej poginuo, a samo četvorica Muhadžira. Kod mušrika su dvadeset i dvojica poginula na Uhudu. Međutim, nakon tačnih proračuna i detaljnih iščitavana velikog broja djela o bitkama, te raznih "Sira" u kojima su navedena i imena ubijenih mušrika, dolazimo do podataka da je ne Uhudu poginulo trideset i sedam mušrika, a ne dvadeset i dva. Allah najbolje zna.