Tajib Omerdić

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Tajib Omerdić (21. april 1948, Stjepan Polje, općina Gračanica) je bosanskohercegovački pjesnik.

Završio je Srednju rudarsku školu u Sloveniji, Velenje, VŠUP - Pravnik-kriminalista u Zagrebu, te Fakultet FPN u Zagrebu sa stečenim zvanjem profesora. Kao policajac sedamdesetih godina 20. stoljeća se dosta skromno pojavljuje na književnim večerima u Jastrebarskom, Zagrebu i Karlovcu. Pjesme piše uglavnom sa željom za povratkom u Bosnu, u koju se vraća 1991. kada postaje načelnik policije u Gračanici, a zbog ljubavi prema Bosni odbija ponuđeno mjesto pomoćnika ministra policije u BiH. Dao je svoj doprinos odbrani BiH naoružavanjem branilaca Gračanice. U tom gradu i objavljuje knjigu poezije "Od obale do obale". Zatim se javlja sa pjesmama u zajedničkoj knjizi "Šapat provincije". Međutim, ništa ne objavljuje. U pripremi za štampu se nalaze sljedeća djela:

Sadržaj

[uredi] Djela

[uredi] Poezija

  • Stjepanska vrela
  • Istanbulski ezani

[uredi] Romani

  • Tito Hrvat ili Rus
  • Kriva i krvava
  • Ina
  • Balkanijada.

[uredi] Izabrane pjesme

NISI SAMA JA SAM UZ TEBE

Ma gdje bila,
ma gdje se krila,
na osami,
na velikom trgu,
na otoku pustom,
nisi sama-
ja sam uz tebe.
I kad uspravno koračaš,
s ponosom,
uzdignute glave,
u veselju i puna slave,
nisi sama,
ja sam uz tebe.
U staračkoj sobi,
sa štapom u ruci i s bolom u srcu,
i zla misao kada te muči,
nisi sama,
ja sam uz tebe.
Kad izlazu ne vidiš kraj,
i kad već kraj taj mora doći,
na vječni počinak poći,
idi,
idi,
a'l znaj,
nisi sama,
ja sam uz tebe.

ŽIVOT KAO PUTOVANJE

Život čovjeka
kao putovanje,
daleki put koji mora proći...
Možda bi na pola puta stao
ne osvrćući se za sobom
i ne gledajući kraj,
kada bi znao,
kada bi znao šta će doći.
Život čovjeka
k'o most što obale spaja,
a voda nekud teče-
sve je to proputovanje.
Od prve kapi do velikog vala
nastaje rijeka i teče do kraja,
do vječnih trajanja,
k'o život čovjeka
sa mnogo žala i kajanja.

BOSNO MOJA

Ili je ovo san ?
Ili je ovo java?
O' bože,
Ili se meni pričinjava?

Da mi je Bosna,
na tren,
tako mala,
da bi je u šaku stavio.

Da bih je u srce svoje zavio,
a, nekada,
tako velika,
kao Amerika.

Sve njezine planine,
digle se nebu u visine,
a brežuljci ,
po svjetu i svuda ih ima,
gledam ih nebeskim kolima.

Na tren,sve potočiće,
Stjepanska vrela,barice,
jezera i more,u čaši bi popio.
A nekada,čitav bi svijet sa njima potopio.
I tako velika i mala,
ko nebeska vila,
Bosno moja uvijek si mi i draga mila.

OJ' SAFETE SAJO SARAJLIJO!
Povodom smrću Safeta Isović 4.9.2007

Ah'meraka,
Sjetuje me majka,
Pokraj kuće male,
Ja zagrizoh Šareniku jabuku,i
Na put se spremam!
Put putuje,Safet iz Bileća
Jahao sam konje, kao
Mujo Đogu,dojahao u,
Divno Sarajevo,skupile se pa mi doček prave,
Đul Zulejha,
Anđelija,
Đul Halima,pa zar iti
Hej Munira,
Džanumko Mala,savila se ko'
Grana od bora,još
Kad bi znala,
Kada sretneš Hanku,
Mislio sam svaki dan,
Moj zmbule,pa i
Čempres viti,
Ko se jednom napije,vode sa Baš čaršije
Omer beže,govorio meni pazi Sajo;
Ne ljubi ciganku,i u pravu bijo
Oči moje kletvom bi vas kleo,jer sad
U baštici ruža vene,
Leptirići mali,u gori su stali,jer
Zelen lišće goru kiti,
Kadiraga,sada moram reći
San zapala,
Braća Morići.
Štoli mi se rodoboljo,nešto strašno snije,valjda
Šehidski rastanak,nije.
Šta se ovo Bosnom čuje,
Zaprosio Alija,
Sve djevojke iz mahale,
Razbolje se srce moje,dal'ću moći zapjevati;
Bosno moja poharana,i
Prolazi jesen,dolazi Utorak, 4.9.2007. dženaza u.17h.
Svukud Kiša,lije Sarajevo plače umro Safet Isović“Sajo“
Vozile se po Vrbasu,
Duni vjetre,Save,Drine do Neretve
Telal viču,na ahiret preselio u dženet doselio iz Sarajva nikad odselio.