Emina (sevdalinka)
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Emina je sevdalinka nastala na tekst mostarskog poete Alekse Šantića koju je napisao pod utiskom ljepote Mostarke Emine Sefić, udata Koluder. Po predanju, stihove "Umro stari pjesnik umrla Emina ostala je pusta bašča od jasmina. Salomljen je ibrik uvelo je cvijeće pjesma o Emini nikad umrijet neće" koji su dodani izvornom Šantićevom tekstu, izrekla je Sevda Katica, usmeni kazivač narodnih pjesama, kada joj je Himzo Polovina donio vijest o smrti opjevane Emine. Pjesmu su mnogi interpretirali sa dodatkom Sevdinih stihova, dok su je Himzo Polovina i Ibrica Jusić kao takvu snimili na nosače zvuka.
[uredi] Tekst
- Sinoć kad se vraćah iz topla hamama,
- prođoh pokraj bašče staroga imama.
- Kad tamo u bašči, u hladu jasmina
- s ibrikom u ruci stajaše Emina.
- Ja kakva je pusta! Tako mi imana,
- stid je ne bi bilo da je kod sultana.
- Pa još kada šeće i plećima kreće,
- ni hodžin mi zapis više pomoć' neće!
- Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
- ne šće ni da čuje lijepa Emina,
- već u srebrn ibrik zahvatila vode,
- pa po bašči đule zaljevati ode.
- S grana vjetar puhnu, pa niz pleći puste
- rasplete joj njene pletenice guste.
- Zamirisa kosa, k'o zumbuli plavi,
- a meni se krenu bururet u glavi!
- Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
- al' meni ne dođe lijepa Emina.
- Samo me je jednom pogledala mrko,
- niti haje, alčak, što za njome crko'!
- Umro stari pjesnik
- umrla Emina
- ostala je pusta
- bašča od jasmina.
- Salomljen je ibrik
- uvelo je cvijeće
- pjesma o Emini
- nikad umrijet neće.