Djeca mahdžera - američko-arapska književnost
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
[uredi] Stoljeće arapsko-američke književnosti
![]() |
|
Ako su književni život i energija određeni aktivnostima koje ih okružuju, onda arapsko-američka literatira proživljava renesansu.
U trenutnoj atmosferi uživanja i slavljenju književnosti kulture i imaginacije u Sjedinjenim Američkim Državama, mnogi misle da smo "otkrili" arapsko-američki glas. Pojavljivanje časopisa i novina koji ističu arapsko-američku kulturu, mnoštvo organizacija koje ističu pitanja arapsko-američkog identiteta i ugleda, isticanje web stranica i specijalizirane pretrage koje se odnose na pisanje Amerikanaca arapskog porijekla, antologije i izdavači koji sabiru njihove radove, konferncije koje za centralnu temu imaju arapsko-američke pisce, skupovi koji ističu rad ovih autora – sve to zajedno stvara osjećaj da je arapsko-američka literatura nešto što je tek sada iskrsnulo, da je otkrilo Ameriku i da je Amerika otkrila arapsko-američke pisce.
To nije slučaj. Arapsko-američka književna tradicija vuče korijene s početka XX stoljeća i nastavlja da napreduje do danas.
Literatura Arabo-Amerikanaca nalazi se u klasi etničkih književnosti, književnosti imigracije i multikulturalnih glasova. Naučnici iz SAD-a i drugih zemalja sastavljaju bibliografije ovih autora i pišu disertacije o književnom identitetu američkih pisaca arapskog porijekla.
Mnogi vjeruju da je ovako veliko prisustvo američko-arapskih pisaca dio porasta "etničkih literatura" u SAD-u od sedamdesetih. Pisci iz Latinske Amerike, američki starosjedioci, Afro-amerikanci, Amerikanci azijskog porijekla pojavili su se praćeni manjim brojem arapsko-američkih pisaca. Ono što je bilo neprepoznato jeste to da su arapsko-američki pisci bili prvi imigranti koji su se organizovali i bili prepoznati kao književna snaga u široj literarnoj zajednici Amerike.
Jedan od ovih ranih udruženja, formirano dvadesetih godina bilo je poznato pod imenom Al Rabita al Qalamiyah ili New York Pen League. Ova organizacija, često nazivana mahdžerom ili "pjesnicima imigracije" bila je sastavljena od Libanaca i Sirijaca koji su najčešće pisali na arapskom i u saradnji sa prevodocima svojih djela. Emin Rihani, Džubran Halil Džubran, Mihail Nuajma i Abu Madi bili su glavne figure ovog perioda, i smatraju se zaslužnim za razvoj i zanimanje za pisanje imigranata uopće.
Dok je Džubran najpoznatiji čitaocima u SAD-u, Emin Rihani smatra se "ocem arapsko-američke literature". Njegov doprinos ide u oba smjera. Ljubitelj djela Walta Whitmana i sobodnog stiha, pjevao je o sebi i "svojoj" Americi u mnogim svojim pjesmama. Najpoznatiji mu je roman Knjiga o Halidu (1911), pisan u stihovima, koja se direktno bavi iskustvom imigranta. Pored toga što je bio pisac, Rihani je obavljao funkciju ambasadora, putujući od Libije – svoje rodne zemlje do Amerike, radeći na oslobađanju od Osmanske vlasti i razvijajući književni život u SAD-u. On je upoznao tradicionalni i vrlo artistički kanon araoske poezije sa slobodnim stihom već 1905. zbog čega je Rihani značajna figura i u rodnoj zemlji.
Za vrijeme Rihanijevog života književni život Arapa u americi je ojačao. Prve novine Arapske lige Kawkab Amerika osnovane su 1892, a do 1919. 70 000 imigranata podržavalo je devet novina Arapske lige, mnoge od njih i dnevne, među kojima i popularne i stožerne el-Hoda. Ali, najvažnija publikacija ovog vremena u smislu književne evolucije arapsko-američkih pisaca bio je časopis Sirijski svijet. Ovdje su najpoznatiji pisci početka dvadesetog stoljeća objavljivali drame, pjesme, priče i članke. Najpoznatiji od njih sviju bio je Halil Džubran, koji je konačno postao jedan najpopularnijih američkih pisaca.
Iako mnogi Džubranovo djelo smatraju duboko filozofskim, u svoje vrijeme on se družio sa najvećim imenima američke književnosti, među kojima pjesnikom Robinsonom Jeffersonom, dramatičarem Eugenom O’Neilom, te Sherwoodom Andersenom. Džubranovo djelo "Prorok" bio je u vrhu ljestvice najprodavanijih knjiga više od pola stoljeća i po nekim listama, druga najprodavanija knjiga u SAD-u nakon Biblije. Džubran i ostali članovi Udruge pera oslobodili su samosvijest arapsko-američkih pisaca, ističući i druge teme osim imigrantskog iskustva. Kao pisac dramskih tekstova, romanopisac, umjetnik i pjesnik, potakao je ostale pisce, muzičare, umjetnike, čak i Američki Kongres koji je uspostavio Memorijal park pjesničkom djelu Halila Džubrana u Wahingtonu koji je otvorio predsjednik George Bush 1990 u sjećanje na Džubranov uticaj i univerzalne teme.
Ali, iako su Džubran i Rihani bili slavljeni, popularni i cijenjeni ostali članoci Rabita grupe, među kojima Mihail Nuajma i Abu Madi nisu dobili u SAD-u pažnju koju zaslužuju, premda je Nuajma bio čak nominiran i za Nobelovu nagradu za književnost. Pisac drama, romana, novinar i pjesnik, on je bio politički temperamentan u toku vremena provedenog u Udruzi pera, uspostavljajući standarde protiv površnosti i hipokrizije u kjniževnosti. Pojavljujući se često na stranicama The New York Timesa, njegova najpopznatija djela su biografija Džubrana Halila Džubrana i Book of Miridad, napisano nakon što se okrenuo istočnoj filozofiji utjehe i savjeta 1932. Iako pisana u Americi, njegova poezija nikad nie prevedena na engleski osim u nekim antologijama poput Grape Leaves, A Century of Arab American Poetry (1988) koju su priredili Gregory Orfalea i Sharif Elmusa.
Slično njemu, Elia Abu Madi također nije bio preveden na engleski iako je smatran najsposobnijim i najprefinjenijim od svih pisaca mahdžera. Predmet njegovog interesovanja su teme u rasponu od ljubavi do rata. Kao i ostali iz ove grupe bio je filozofičan i političan, ali se nije, kao ni ostali predstavljao kao Arap ili izvinjavao američkoj publici. Dok su mnogi od radova objavljenih u Sirijskom svijetu tretirali pitanje neamerikanizacije, uglavnom u pozitivnom svjetlu, ovi su pisci su prednost davali univerzalnom. Gotovo svi su pisali na arapskom, ali su bili čitani i izvan svoga kruga.
Udruga pera je oslabila i do kraja četrdesetih nestala. Arapski pisci – i imigranti i djeca imigranata, nisu bili poznati kao griupa niti su pisali o svome kulturnom naslijeđu. Očit izuzetak je Syrian Yankee, roman Saloma Rizka iz 1943, priča o imigrantima sa slabom bojom asimilacije i prihvatanja.
Tokom perioda od četrdesetih do ranih osamdesetih, nije bilo veće identifikacije pisaca kao arapsko-američkih. Štaviše, u ovom prelaznom periodu do izražaja su došli izrazito nezavisni pjesnici. Samuel John Hazo, D.H. Melhem i Etel Adnan izdvojili su se kao pisci nezavisni od etničke podjele i koji su se kasnije ogrnuli plaštom arapsko-američkog identiteta. Hazo, osnivač i direktor Međunarodnog poetskog foruma na Univerzitetu Pittsburg, bio je aktivan u poeziji od ranih tridesetih godina radeći kao mentor generacijama mladih i obećavajućih pisaca. Godine 1993, on je određen za prvog zvaničnog pjesnika Pensilvanije. Njegovo djelo odslikava čvrstu vezu sa mjestom, i važnost posmatranja i čuđenja. Nedavna zbirka, The Holly Surprise of Now: Selected and New Poems (1966) ilustratrira nivo i luminescenciju skoro dvadeset njegovih knjiga.
Pjesnici ovog perioda nisu bili samo most između dvije generacije već i direktna veza između arapsko-američkog pisanja i američkog književnog kanona.
D.H. Melhem, dobitnica American Book Award-a, prepoznala je važnost manje predstavljenih kultura američke literatrure. Njene kritičke studije o afro-američkim piscima – posebno Gwendolyn Brooks, ocijenjene su visoko. Melhem je pomogla maticu arapsko-američke literature organizujući prvo recitovanje arapsko-američke poezije na godišnjem skupu Modern Language Association 1984.
Etel Adnan, čija reputacija je poznata i izvan Amerike, unaprijedila je plasiranje arapsko-američke literature osnivanjem vlastite izdavačke kuće Post Apollo Press. Njena poezija, proza i reportaže u središte stavljaju Srednji istok i političke i vojne nemire, posebno u Bejrutu. U svom romanu Sitt Marie-Rose (1991) piše o međukulturalnom odvajanju i pozadini socijalnog stanja u samom gradu Bejrutu.
Adnan, Hazo i Melhem, zajedno sa elegantnom i ironičnom poezijom Jospeha Awada, prokrčili su put današnjoj generaciji arapsko-američkih pisaca čiji si još uvijek značajan dio. Dok određenje po nacionalnom naslijeđu nije bilo uobičajeno prije sedamdesetih i osamdesetih, politična situacija i književni trendovi počinju da insistiraju na tome. Oživljavanjem prava crnaca krajem šezdesetih, ostale multikulturalne skupine počinju da zahtijevaju svoje mjesto u američkoj historiji i literaturi. Ipak, proći će više od decenije prije nego arapsko-američki pisci ostvare svoj status.
Presudno je bilo izdavanje malog svezka poezije Grape Leaves koju je uredio Gregory Orfalea 1982. Prije ovog datuma, nije bilo slične zbirke stihova koji oslikavaju ovakve teme i senzibilitet. Do 1988. dočekali smo proširenu antologiju koju su uradili Orfalea i Elmusa, kao i Food for Our Grandmothers: Writtings by Arab-American and Arab-Canadian Feminists, koju je uredila Joana Cadi 1994., te najnovija Jusoorova Post Gibran Anthology of New Arab American Writing koju su uredili Khaled Mattawa i Munir Akash 1999. Ova izdanja, uz podršku novina poput Al Jadid i magazina Mizna obezbijedili su mjesto za arapsko-američke pisce, kako one koji u fokus stavljaju teme kulture i identiteta tako i one koji to ne čine. Ove antologije obezbjeđuju i čitaocima i istraživačima izvore i mogućnost da ocijene glasove kolektiva.
Činjenice koje se tiču izučavanja postojećih arapsko-američkih zbirki su očigledne. Kao prvo, arapsko-američku literaturu danas pišu autori koji vode porijeklo iz svih arapskih zemalja uključujući sjevernu Afriku i Zaljev, a ne samo predstavnike Levanta. Drugo, teme njihovog pisanja nisu ograničene samo na pitanja kulture i identiteta, već su široke i dalekosežne. Danas ovi autori idu dalje od priča i poema povezanih sa zavičajem i naslijeđem. Istražuju nove perspektive – vezane za godine provedene u Americi i domaća politička i socijalna pitanja koja utiču na njihov svakodnevni život. Treće, primjetan je porast "ženskog glasa" u arapsko-američkoj literaturi, još sedamdesetih i dolaska Melhem i Adnan. To je bio uglavnom dio općeg trenda u SAD-u. Njihovim stopama krenule su i mnoge druge.
Mnogi od najjačih pjesnika u Americi, van bilo koje klasifikacije, imaju arapske korijene. Naomi Shihab Nye, Amerikanka palestinskog porijekla, više puta je primjećena kao izuzetna pjesnikinja, prozni pisac i antologičar. Ona je u svoja djela ugradila osjećaj kulture, koja može biti njena vlastita ili ona koju je posjetila. Nye je pisala i knjige za djecu i sakupila poeziju i slike arapskih pjesnika i umjetnika iz cijelog svijeta, u antologiju The Space Between Our Footsteps (1998). Druge izuzetne knjige jesu Never in a Hurry: Essays on People and Places (1996), Benito’s Dream Bottle (1995) i Habibi (1997).
Dio razumijevanja i prisustva arapsko-američke literature rezultat je pisaca koji su razvili njeno proučavanje. Evelyn Shakir, profesorica na Bently koledžu, otvorila je puteve ovome sa svojom knjigom Bin Arab (1997) gdje kroz osobne narative nudi portrete arapskih žena koje balansiraju između svoje kulture i tradicije i mogućnosti koje im se nude u Americi. Spisateljica i pjesnikinja Lisa Suhar Majaj razvila je kritičku studiju razvoja arapsko-američke književnosti. U politički i historijski lukavom eseju ona navodi da "ne trebamo jače i konačnije međe identiteta već širenje i transformaciju ovih granica. U širenju i produbljivanju našeg razumijevanja etnosa, ne napuštamo ono arapsko u nama, već pravimno mjesta za složenost našeg iskustva". Majaj i drugi naučnici poput Lorette Hall i Bridget K Hall autora iscrpne knjige Arab American Biography (1999) slijede rad Orfalea i Elmusa stvaranju kompendija na koji se mnogi oslanjaju kao na primarni izvor arapsko-američke literature.
Neki od arapsko-američkih autora uspjeli su obraćajući se široj publici. Najbolji primjer je sirijsko-američka književnica Mona Simpson čiji roman Anywere but here iz 1987. – priča o samohranoj majci i njenoj upečatljivoj kćerci tinejdžerki – adaptiran u Hollywoodu 1999, sa Susan Sarandon i Natalie Portman u glavnim ulogama. Simpson je autorica i dvije druge priče The Lost Father (1991) i A Regular Guy (1996). Arabian Jazz Diane Abu Jaber također je dobro dočekan u široj čitalačkoj zajednici. Abu Jaber portretiše životu u arapskoj zajednici koji je skroman i smiješan, gorko-sladak i nostalgičan. Osvježavajući pamćenje održava pitanje opstanka aktuelnim. Pored Arabian Jezza, tu je i Through and Trough (1990) zbirka kratkih priča Josepha Geha koja daje briljantan uvid u libansku zajednicu u Toledu u Ohio-u, korespondirajući sa Abu Jaberovinom samo-ironijom u napetostima političke atmosfere.
Odani arapskoj tradiciji, savremeni pjesnici unutar arapsko-američke zajednice pišu sa strašću i odanošću o identitetu, kulturi i životu i predstavljaju mnoge stilove i glasove. Elmusa ovo ističe u jednoj pjesmi, kada preklinje "pjesnici, kritičari/članovi drugih plemena/ molim vas ne svodite pjesmu/plemena/ na pjesmu/o plemenu" Njen zahtjev je bio opomena arapsko-američkim pjesnicima koji zajedno sa piscima drugih tradicija, van glavnog toka književnosti čine mješavinu identiteta i uspostavljaju fokus svoga rada i ličnosti. Nova generacija odgovara stilu i zanimanjima koja se čine udaljenim od korijena Džubrana i Rihanija. Suheir Hammad npr. u djelima poput Drops of This Story (1966) prepoznaje srodnost između njenog backgrounda i afro-američke kulture. U djelu Heifers and Horses (1999) evocira svjesnost stranih kultura, koristeći propagandni lik, Marlboro Man, da probudi život na ulicama gradova u unutrašnjosti. Ona i ostali pisci nove generacije bliži su univerzalnosti mahdžera, u njihovim eksperimentima sa pisanom i izgovorenom riječi, kolokvijalnim žargonom i perfrmansima. "Izgovorena riječ" Natali Handel ispunjena je nepopustljivom istinom koja proističe iz rada – posebno bavljenja historijom, i posebno savremenom svjetskom literaturom. Govorena riječ je kao oblik umjetnosti mogla biti draga Džubranu, s obzirom da je pisao drame i eksperimentisao sa novim formama.
Očito, arapsko-američki pisci nisu zaglibili u odavanje pošte i nostalgiju, ili samo prionuli da spase forme i stilove koji bi pomogli da ih se lahko kategoriše. Umjesto toga, oni se pojavljuju svuda – od čitača za mikrofonima, do savremenih pjesničkih takmičenja i stranica cijenjenih antologija i knji+evnih žurnala. U oktobru 1999, dogodio se u Chicagu historijski događaj – prva konferencija arapsko-američkih autora, koju je organizovao Amerikanac palestinskog porijekla Ray Hanania čija je web stranica centar aktuelnih informacija arapsko-američke literature, kulture i politike.
Književnost arapsko-američkih autora nastavlja da se razvija kao kulturni predstavnik i književno dostignuće. Nove generacije pisaca, uključujući i umjetnike performansa i govorene riječi, kao i rap umjetnike, koji vode računa i o svom vremenu i o historiji. Oni slijde veliku tradiciju mahdžera. Kao potomci Džubrana, Nuajme, Rihanija i Madija, ovi pisci će nastaviti da utiču na američku literaturu.
Ostali arapsko-američki pisci
Joseph Geha
Djela Josepha Geha, Libanca po rođenju, sabrana su u kolekciji Arapsko-američke arhive Smithsonian Instituta u Washingtonu. Rođen je 1944. i najpoznatiji po djelu Through and Through: Toledo Stories (1990) u kojem istražuje svijet imigrantske zajednice kršćana Libanaca i Sirijaca, u Toledu (Ohio) od dvadesetih godina do danas. Geha, profesor engleskog na Univerzitetu Iowa obično piše o porodicama sa Srednjeg istoka i sukobima unutar imigrantske kulture. Ostala poznatija djela su mu Holly Toledo (1987) i jednočinka The Pigeon (1990).
Samuel Hazo
Samuel Hazo, pjesnik libijskog i sirijskog naslijeđa, legendarni je pisac stihova, nastavnik i zastupnik poezije. Njegove su antologije burno pozdravljene, poput Silence Spoken Here (1992) i The Past Won’t Stay Behind You (1993).
Dok su rječito predstavljene teme – patnja, agonija i smrt – ostale iste godinama, forma njegove poezije udaljila se od striktne strukture i ritmičnog stila njegovih prvih zbirki. Marz Zoghby je u svom prikazu Hayove zbirke iz 1996. The Holy Surprise of Right Now napisala:”Teško je navesti drugog savremenog američkog pisca ovakvog ugleda koji jednako dobro poznaje arapsku kulturu, historiju i jezik.”
Hazo je decenijama bio profesor engleskog na Duquesne Univerzitetu u Pittsburghu, gdje je osnovao Međunarodni forum poezije 1966. Sada je univerzitetski profesor u mirovini. 1993. proglašen je pjesnikom Pensilvanije. Kao dio njegove dugogodišenje kampanje za veću svijest o poeziji, ubijedio je lokalni dnevni list Post Gazette da sedmično objavljuje poeziju u svom subotnjem dodatku.
Naomi Shibab Nye
Naomi Shibab Nye, kćerka Palestinca i Amerikanke njemačkog porijekla, rođena je u St. Luisu 1952. Kao djevojčica odselila je u Jordan, a nakon toga se vratila u Ameriku, u Texas gdje je živjela do polovine srednje škole. Kao pjesnikinja prepoznata je kao vodeća figura Southwestern poezije, artikulišući žensku psihu u svojim djelima.
1995. učestvovala je u tv seriji "Jezik života sa Billom Moyersom" i njene ideje i izbor poezije sakupljeni su u Moyersovu knjigu istog naslova. Osim poezije, Nye je u zbirkama poput Words Under the Words, The Space Between Our Footsteps i What Have You Lost objavljivala i eseje. Piše i knjige za djecu i muziku.
Jedan od njenih popularnijih romana posebno za mlade čitatelje, Sitti’s Secrets (1994) smatra se vezom arapsko-američke djece i njihovih nana koje još žive u palestinskim selima. Habibi je njen prvi roman za odrasle, o arapsko-američkim tinejdžerima.
Diana Abu-Jaber
Diana Abu Jaber rođena je u New Yorku 1959, i odselila sa roditeljima u Jordan kada joj je bilo sedam godina. Naizmjenično je živjela u Jordanu i Americi i predavala književnost i kreativno pisanjena univerzitetima Michigan, Oregon i California. Počela je pisati kako sama kaže "da bi se ostavarila kao cijela osoba, kao dijete arapskih imigranata. Pisanje liječi.". Njen prvi roman Arabian Jazz govori o imigrantici iz Jordana koja živi sa dvije kćerke u gradu sa siromašnim većinom bijelim stanovništvom, sredini srodnoj onoj u kojoj je Abu Jaber provela svoje djetinjstvo. Arabian Jazz osvojio je Oregon Book Award i ušao u finale za nacionalnu PEN/Hemingway nagradu.
Mona Simpson
Mona Simpson, sirijsko-američkog porijekla rođena je u Wisconsinu 1957, pojavila se u novoj generaciji američkih pisaca toko osamdesetih. Savremeni pisci bilježe da njeni dobro prihvaćeni romani "istražuju složene veze u porodicama razorenim razvodom, napuštanjem često se fokusirajući na kćeri, njihove svojevoljne majke i odsutne očeve". Njen prvi roman Anyware but Here (1987) široko je prihvaćen u kritici. Hronološki data, snažna priča o peripatetičnoj, impulsivnoj majci, Adeli august i emocionalnim bolima koje zadaje mlađoj kćerci Ann. Adaptiran je u film 1999. Drugi roman, The Lost Father (1991) nastavlja priču o Ann, sada odrasloj, kako počinje potragu za ocem, egipatskim imigrantom koji je napustio porodicu.
Treći roman, A Regular Guy (1996) vraća se na temu kćeri, nekonvencionalne majke i odsutnog oca. Izbor djela u Najboljim mladim američkim autorima 1996.g. obezbjedio joj je mjesto u savremenoj američkoj literaturi.
Elmaz Abinader
Ova autorica iz sjeverne Kalifornije, libanskog porijekla jedna je od najsvjetlijih tačaka arapsko-američke književnosti danas. Doktorirala je na kreativnom pisanju na Kolumbija univerzitetu. 1991 objavila je "Children of the Roojme, A Family’Journey From Lebanon" u kojem prati porodicu Abinader od zavičaja do gradića u Pensilvaniji, te put svijesti od višestoljetne tradicije do nepoznate zemlje i kulture. U prikazu koji je izašao u San Francisco Chronicle istaknuto je da je to priča o američkom liku koji se nije odrekao zemlje i ljudi koje je ostavio iza sebe. Drugo važno njeno djelo je komad Country of Origin (Zemlja porijekla) gdje ona glumi sebe, tročinka u kojoj glumi sebe kao djevojčicu, svoju majku i nanu. Muzikom povezuje stare istočne melodije sa džezom, instrumente kao što su naj i ud sa violinama i saksofonima. Smatra da arapsko-američki pisci dijele dosta toga sa latino-američkim (npr interesovanje za magijski realizam). Smatra da je sada odličan trenutak da se bude arapsko-američki pisac.