Korisnik:Tajib Omerdić
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Želim da ponudim neke svoje pjesme iz objavljene knjige - Od obale do obale! Zatim,pjesama iz mojih ne objavljenih knjiga-Istanbulski ezani i vječita inspiracija i bunar -Stjepanska vrela-
'ČOVJEK I SJENA' Putujem drumom, noć mi na vratu...., mjesec je bijeli, ko da negjde seli, prošao šumom u nekom kasnom satu... A sjena uz mene- ja uspravno sjena po blatu. Treba da se krene.
Krivudava staza, okolo stijenje, a dalje tama. Podignem ruku. a meni se sjena po vratu penje sama...
Koračam brže, strah me steže- osjećam- sjena me uz sebe veže
MEMA- Mala Selma brza je ko zvrk djedu svome iščupala brk
Ni godinu stara kao zvrk je mala, televizor pali ovo nije šala.
Gdje su knjige budite bez brige, iz regala kao zvrk ih baca natrag bježi kao mala maca.
Svuda svoje male prste meće a najdraže u kantu za smeće.
Još kad stolu kradom se privuče, sa stolnjakom ona sve to svuče.
A zavjese vući uživa od sreće kada se umota ko zvrk se okreće.
Iza peći tamo gdje su drva tu se mora onanaći prva
STARA KUĆA-Na brijegu,kroz beharli granje,vidi se stara kuća mog djeda,sa krovom od slame.Šta je sve tuklo nije...I kiša, i snijeg,i munja i grom.Ne da se kuća,hoće da traje,i ona dušu ima i svoje zagrljaje. U toj kući majka mi se rodi,vidim djeda za ruku je vodi.
SANJAR-Bila je lijepa, ko* jutarnja rosa, pupoljak od crvene ruže, suncem ovjenčana.
Lijepa je bila, ko* grumen zlata, morem je sjala, beharom mirisala.
lijepa,ko* vila, andjeo sa neba, kosa ko* svila, uh što je lijepa bila.
ko* hiljadu i jedna noć jesen u spektru boja, zar san mora proć bila je lijepa
Ko* monaliza, betlehem, ko* Bagdad, ko Bejrut iz bliza.
Lijepa je bila,ko pula arena, ko* naj ljepša žena, Istanbulska AJA SOFIJA lijepa je bila i kad je snila.
Lijepa je bila, ko* izvor Bosne, okeani i mora, ko* puni mjesec.
Bila je lijepa, ko suza iz kamena, lijepa je bila i nije se krila.
Sve je uzbudila, mene izludila, kroz san se mučio, da bih je dokučio...
TOPLA ČOVJEČIJA RUKA ! Izašli,na svoje korzo,šetaju, čuju se samo,od koraka zvuci, a prazno u tvojoj ruci. Sretoh prijatelja,dugo ga na korzu, nije bilo,kako je kod kuće? Osjetih,njegova ruka,na mom ramenu, lahko je tebi.
Reče moj prijatelj,jesam li, ja njegov? mom saputniku,ono naj teže. Pripazi je sada,od kada ja izgubih svoju, u kući mi zbrka,eh živote do kada, tada.I ja svoju ruku,na njegovo rame stavi, ljudi šetaju,dole,gore ko mravi, neznaju oni da nas davi, i da nam treba,na ramenu ruka, oni se smiju,a nama fali. naša nas boli muka.
E R D E M – Islam, bog ga stvori, i meni,Erdem prozor otvori,da vidim Konstantinopolis.
Kad je drugi otvorio, u Carigrad se pretvorio. I novi se dan rodi, a, ja na brdu,More se penje.
Gledam,kupaju se, Evropski i Azijski vjetrovi, od biserne rose, na Bosporu, poruku nose.
Ispuni se moja želja da svojim ušima čujem, na hiljade ezana, sa Istanbulskih džamija.
Ugledah,po plavome nebu, meni u susret,leti moja mati. Na bošnjačkoj šamiji, a ono u svakoj džamiji podne,u Istanbulu.
LEDENJACI- Ledenjaci, to nisu, dječiji kolači ili male sante.
Jesuli to čuda? ili ih ima u svakoj bari, možda? i nisu čuda.
Na ledenom mjestu se rodiše, od ledenog mjesta, se odrodiše, i krenuše.
Za neke bez cilja, hiljadu i više milja, prolaze, i idu na nestanu.
I tako opet postanu, na zemlji suša, samo do božije volje, pokajanje traži,da bi bilo bolje.
MOM DJEDU SULJI HADŽI ŠAKUŠIĆ – Moja bika,Abida,hanuma hadžisuljagina čitavu božiju noć, u oči petka,druga su djeca zvala nana,dobila posebnu moć Bjelokapu,djedu je plela, razne je ćipke,ugraditi htjela, da nakiti moga djeda, tako je ona željela. Moj djed najljepši je bio, bika mu reći nikad nije smjela, kao da joj je u srcu strijela, Dodje Petak. Sabah zora rudi,moja bika djeda budi. U čaršiju da se ide,da ga tamo svi vide. Sve je to njemu bika spremila, i oblači djeda,na noge putrovce stavi, gaće se bijele,crnu ječermu obuče nase, znase,čibuke za pojase meće, ravan ko strijela,a onako bjelokapa nova i bijela, još je djed na krivi,pa niz malen sokak krenu, al se ne okrenu,da vidi što bika rukom maše, glasno ga je zvala,jer mu je i pare dala, unuku šećerlame da kupi. Vrati se moj djeda,a šećerlame sladje od meda.
DŽEMILA ZEKIĆ- Tebi sestro, bošnjakino prava, u Sarajvu što živiš sada, evo pjesme iznenada. Poezijom što si, opčinjena, u tudjoj zemlji znana, u,svojoj,strana.
Krunom poezije ozvjezdana, za crvene nepodobna, za zelene nesposobna, oči da vide, la ti ći, neka se stide.
Bosna,za tebe, mora znati, i bog voli tebe, ko* ulice vatrene.
Pjesnikinjo, još nisi zatrpana, u bosanske stijene, stidjet će se oni tvoje sjene.
Ako te ima, u antalogijih drugi zemalja, i bosna će ako bog da, u svoju antalogiju unijeti ono što valja.
DŽUMHUR- Vječno ti svjetlio nur. Dragi Allah tako htio, da se rodi pravo zlato, još ti ime Zuko dato, da ne gaziš svako blato.
Svojim umom i razumom, i sa rukom šare šaraš, ne sramiš se roda svoga, i nikoga ti ne varaš.
Percepcija očijuh mojih, kad te nešto insan gleda, kika ti je rasčešljana,brada nečešljana, noge tika taka,al kad kažeš na mjestu ti svaka.
Onaj tvoj,nevješti stas, još promukli glas i pulover crne, a ti sav lepršaš,ko lane od srne. Na čitavom dunjaluku čuje se tvoj glas.
Svojim si očima,gledao zemaljska čuda, u ruci držao,rubine i safire, kroz svoje hodoljblje,nama pričao od svuda, sa sobom noso Konjic svoj koji te satire.
Po svijetu si mnogo hodio, svoju Neretvu sa sobom vodio, bio u gradu faraona, volio si jela od makarona.
Ko čovjeka za tebe su znali, i kad si tamo daleko, rukom su mahali, poneku si popio, al volio si mlijeko.
Uz tebe smo,Zuko vidili mnogo toga, što drugi skrivali za sebe, iz dženeta javi se svoga.
VLADIMIR SREBROV- Kada sam saznao, a saznao sam dosta kasno, i moram priznati sasvim slučajno, kako? Ovako:
Netko? namjerni ili nije, novine zaboravio, ja sam ih našao, vratiti neznam kome?
Po ustaljenoj navici, čitam od straga. Vid me dobro i ne služi, helem nejse, ugleda nekako ja, uokvirena slika-posmrtnica.
Kao da prepoznajem, ali kao u sjeni, odoh pročitati bolan insan je, ma ko bio, da bio, da sam ga dobro poznavao nisam, a niti sam ga, ikada živa vido, helem nejse.
Ali ako se ne varam, i pamćenje me dobro suži, ovaj čovjek je na BiH, televiziji bio, bilo je to 94 ili pete. Al opet mislim ko televizija, dok trtepneš ode, sad ga vidi i nestade.
Eto šta ti je smrt, bliža od jake iz vrata. Bogami vidje ga ja i 98,na televiziji. Iskreno priča brate, milina ga slušati.
A eto sad u novinama, umro čovjek... Bi mi požao, svakakva je taksirata, natakario sebi do vrata.
Sad čitam nekrolog, piše ga pisac. Bogami i njega živa vido nisam, U potpisu Džemaludin Latić, dobro ne vidjah i kao da mi se učini, Nasurudin, valjda sam zaključio po tekstu.
Ka čovo podje, vruće, pa još vruće, pa hladno, da hladnije nemere biti.
Bogami led ledeni, ko sa ledenjaka, citiram ”Teško je voljeti,a ne biti voljen” Aferim bogami, ovaj ga izusti, pa kud i na pisah, osudi, pa i presudi.
Sreća sjeti se one Nasrudinove, “sudi ti njemu da bi sudili tebi”.
KIKOIzet Sarajlić! Iz Doboja rodnoga svoga, u anti-fašističkom vagonu, planetarno-kosmopolitskom prugom, u –SUSRET- jadranu pošo, u Sarajevo po vječni, -OPROŠTAJ- došo.
Trideset poetskih djela, napisao ti. Na petnaest raznih, svjetskih jezika, prevodjen. I za sve razumljiv bio, Osim za srpski, sa kojima si godinama, jeo i pio.
Sudbina tako je htjela, mnoge si nagrade dobio, za svoja djela. Duša ti je -ŠESTO-APRILSKU- Sarajevsku željela. Te ona od- -ZAVNOBIHA- prije, -ALBERTA MURAVIJA-se snije.
Filozofija luda, u Bosni pravi čuda, a tvoja čežnja pita se kuda?
Ti nisi mogao, živjeti bez nade, zbog njih iz brda gore, tvoj voz, iznenada stade.
Kao rulja navali raja, što opanke nose, ovoga kraja. I oni što šimike baciše s nogu, ja Miloš,Ja Rade, neće da slave, praznike maja.
U Bosni još od osmoga vijeka, do današnjih dana, drugačije se vrijeme mjeri.
Kao da počinje od njih gore, što nohaju mošti, ili onaj što želi,a Ban Jelačić nije. Naši misle da su sultani, a narod Bosnu da brani.
Sada se svijet pita, zar poslije smrti TITA, u Bosni da ima plemena tri, u Bosanskome loncu vri. Ružno je reći, da Hitler u Bosni, je imao mjeru. Ovi su još gori, što nebesku tjeraju vjeru.
Možda je tako, trebalo i biti, u feniks, sve pretvoriti. IZETA SARAJLIĆA neće te oboriti, vrti se on u krugu, devedeset i devet, kasno liježe u krevet.
Vjeran Bosni, i Sarajevu svome. Za jednu ratnu cigaru, nudi svoj stih, a za kutije Drtine, odmah mu sine, MALA VELIKA MOJA dabome.
Njima uspjelo nije, IZET SARAJLIĆ lice svoje ne krije, jer Bosni vjeran osta.
Sa Markom,Brankom, mnogo drugijeh jarana, nikada mu nije, bilo dosta.
Zašto baš drugoga Maja, dvijehiljade i druge, ostavi svoje, sedamdeset i dvije, i jest, i puno nije. Čista obraza i moirala.
IZET SARAJLIĆ nikoga ne vara, na ahiret ode, da odmara.
Danas sutra, za sto ili dvjesta, iz nekog planetarnog kraja, prevodit će njegove. I Kemine,kad nam krknu, još samo dvije. Tamo poselami, našu raju; SAFET BEGA BAŠAGIĆA, AVDU KARABEGOVIĆA, MUSU ĆAZIMA ĆATIĆA, HAMZA HUMU I MAKA DIZDARA SKENDERA KULENOVIĆA I JOŠ VRIJEDNIJEH BOSANSKIH TIĆA ALEKSU ŠANTIĆA, ZUKU DŽUMHUR, SVIMA VAM SJAO DŽENETSKI NUR (Dženaza obavljena na mezarlucima u Sarajevu 07.05.2002. u 13 sahati i ja mu pjesmom-halalim-Amin)
Izgubljen Ukrala mu se pamet kažu u mom kraju, Il po selu ili gradu hodo. Koga vidjeh nezna dal gospodu ili raju, što će bolan i on tamo koli ga je vodo. Koji dan je u Nedjelji bio? Dal je sunce ili kiša lila? u glavi mu se Utorak sakrijo! Košulja se uz tijelo svila. Ukrala se i povratila se u glavi je čisto, Uskladio i dušu i tijelo. Svježa krv mu udara u glavu sada vidi bistro Od crnine sada vidi bijelo. Bog se brine onog što ga stvori, Hvala babo i voljena mati,srce me razori! Sad sam rahat i srce mi gori.
Gorčin! Ispijo Gorčin čašu toksina Vinuo se nebu u visine crveni bljesak pred očima nafta rzlivenan vjetar talasa Tražio Gorčin demonsku kap Dolje ne ide Gore ne može Za početak kasno Za kraj rano Gore nije ko’ dolje Kako dalje? Ispija Gorčin čašu toksina Dno joj vidi nebo napuklo Dolje ne ide Gore ne može Glas izgubio Pamet pomutio Gore nije ko’ dolje Kako dalje? Dolje ne ide Gore ne može Krivca tražio A krivac u njemu Ispija Gorčin čašu toksinaTajib Omerdić 20:22, 22 august 2007 (CEST)
Slobodan Miloševićmobitelom iz Den Haga! (Prva noć novog konaka,razgovor sa "V.Srbijom" započeo, 28 - juni- četvrtak –2001-godine
1.Milošević-Halo bre Srbijo je li me tko čuje? 2.Slabo srbine Slobo brate! 1.Nečujem bre dobro al zovem iz novoga stana. 2.Šta bre reče sa Gazimekstana. 1.Bre ne čujem dobro tako mi Vidovdana. 2.Ko ti bre zada toliko rana? 1.Đinđić srbin bre brate! 2.Ama bre Slobo niko ne pita zate. 1.Ko više nesmije bre da me bije? 2.Azem Vlasi se smije! 1.Zašto bre više srpsko Kosovo nije? 2.Ni Stipi Mesiću suza niz obraze ne lije! 1.Što to bre reče sad mi srce poče da svira 2.Yu slobo šta sanjaš koja Mira? 1.Srbin Ivan Stanbolić nije bre moj brat! 2.Psujute Slobo što nedobi rat. 1.Nečujem dobro zašto konopac na vrat? 2.Gore sa Lovćena đetići poručuju da nisu za Srbiju? 1.Ne čujem al mi bre kosa pobeli ko inje 2.Tako kažu nikada Slobo više na Dedinje 1.Što pobi bre onolike šiptare umesto srpske svinje ! 2.Misliš bre na šešelja Draškovića? 1 Ne bre Tuđmana dobar bio nego i Izetbegovića! 2 Očekuj još srpskijeh tića Karadžića i Mladića. 1 Nečujem dobro? 2 Nebrini bre za pare i zlato. 1.Dobro te bre čujem u drugu državu dato! 1.Za veliku Srbiju dođe mi glave bre nato. 2.Sve što pobi od Triglava do Đevđelije čekaju zato? 1.Goni se bre u materinu skim ja izgubi sate. 2.Čuvaj se Slobo srbine brate 1.Nečujem dobro doživotna u “m”srbiji nek znate! 2.Dobro si prošao Slobo srbine brate. Razgovor sa mobitelom iz Den Haga prekinut zbog više sile(pozlilo Slobodanu Miloševiću od ovog razogovora) koji je trajao od 2001-2006-godine.Tajib Omerdić 19:40,
31 august 2007 (CEST)
-RAMBUYE NA BALKANU –
Oni iz “NATO” svatili nisu, na brdovitom Balkanu, da je još blato.
Uzvišenom Allahu,obraćam se zato, kad ljudima ne mogu. Ili neće da me čuju, da ja nisam neopredijeljen.
Jer oni,godinama tako su htjeli, bosanci,Muslimani,nisu smjeli, al vjekovi huče,bošnjacima sebe zvati. O* mati. U onoj pjesmi,što pjesnik reče: “Čija je Bosna”? Oni gore ni da čuju,hoće je u smeće.
Pošteni bosanac,za Bosnu bi dao sve, zato je Tito rekao Staljinu”NE”radi bosne te. Bože od vašeg stvorenja,zemlje ove, Bosnom što se zove,pa zar baš, za rat i djete mora znat.
U Bosni,puno vjera. Zašto,ona druga, tako mrzi,tudje u atare svoje ih tjera.
Recimo ljudi,svi, što sebe zovu i znakove,stvorili svoje, i hoće,s ciljem i svjesno,da ih se drugi boje, zato što krst nose, sa uzdignu, tri ,se kunu, krvava Bosna vri.
Bože* nisam valjda upao,u paklene muke, plaču majke, dok oni sa krvlju peru svoje ruke. O* bože, dali se oni vas barem boje? da sudim znam nije to moje, al* ko insan,živi čovjek pitam.
Ima ju li oni šta u glavi? Oči da li im dobro vide? Nose li oni obraza dva, je li se oni mugu da stide?
Da li ih ikada suza sapjere? Koje su to oni vjere? Vidim da krst nose, Al* pred sobom sve kose.
Bože, Znakove šaljite svoje, robovi da vas se boje. U Bosni se tako više ne može.
Bosna,civilizacija sto, što? Zar samo oni hoće da žive, sa Gazimestana poručili..
Da njihovu decu, bre,niktko nesmije da bije, jer ubrzo će krv da lije, U ovoj vrvi oni su kažu kršćani prvi.
Zašto se krstjani? što sebe srbima zvaše, u Bosni žele,da oduzmu naše.
Na Bosnu se digla,čitava Srbija, i gora crna, bože u Bosni vri od prsta tri, spremili se:
Šajkača naglavi,a krsna se slava slavi, za pojasom nož, brada do koljena, imaju kraći odmor u šumi, skinuli torbe sa ramena, kazati jedan drugom htjeli, kako su četnici orlovi bjeli.
Vade: glava odsječena, ženska pletenica ko redenica, mozak u ruci drže, lubanje od pozadi probušene i sve pobili, zato pjevaju i veseli bili.
Niti ih ko napade, zašto podivlja bradata raja? samo se njihova pjesma čuje, “nije mala triput ratovala,i opet će ako bude sreće”
O* bože, pa to su one sotone, stanovnici pakla tvog, to su i zaslužili oni:Zašto ne mogu iz svoje kože.
Mladost Tuzle razoriše, Markale stvoriše, mostove stare ruše,džamije pale, nigdje minareta,umiru ezani.
Više se ezani,tamo gdje su oni ne čuju, ali preko Drine poručuju, da sa bosanskim ratom ništa nemaju, jer samo svoja ognjišta pospremaju.
Ko su to oni? što na hiljade,hiljada pobiše, naše domove razoriše, mnoge raseliše,zvjerstva nad zvjerstvima čine.
Na svakom bosanskom koraku, zakopali mine, planski hoće,da se i tako gine i nove pjevaju pjesme, kako svaki bošnjak,sam sebe tresne.
Veliku hoće? i ludo ginu,crnina na sve strane,al ko mari, kad se glavni na takari,pa tako hoće, u čije ime,zašto im zavezane oči?
Zašto im nesta i ono malo duše? neznajući da sami sebe ruše, o* bože,jeli ovo istina od mene, ako nije razbijaj me od kamenje.
Moja želja,bože prema vam ide, naredite,pravda nek ih goni, neka se guše u onoj sotoni, pošteni bosanac reče:
Sve se vraća,sve se plaća. Ničija nije do zore, pred svačijom će šejtan da igra, Uvidio NATO,zato im sve vraća.
Iako iz NATO,kasno svatiše oni, mogli su u samom početku, da to riješe njihovi avioni, ne govorim ovo iz inata i bez cilja.
I kod njih ima ljudi iz obilja, al zašto svoj glas nisu dali? da ih u Bosni čuju ovaj svijet mali. Tad ja bogami nisam,ni vidio ni čuo: glas umni ljudi,sportaša,dobrijeh glumaca, i ini,da su barem kazali,pa prestanite,zabadava ne gini. Ne to Bosna čula nije,da bradate korit hoće,jer oni blud vode,hoće da im silom bošnjakinje sotone rode, da imaju zvjerstva gen, nije to moja “sve se vraća,sve se plaća” Eto ni sanjali nisu,da će Kosovo izgubiti, da će do rascjepa u Crnoj Gori doći, da će im njihov vožd,u zatvoru biti i Hag da ga čeka.
Jedino što sam on nije,utjeha njegova je sada, mnoge je on stvorio,al do kada? Stvorio šejtana mlada, nikada do vječnosti niko ne vlada,Srbijo kuda da kreneš sada.
O* bože,protiv svakoga zla podižem svoj glas, bez obzira što uradili nama, hoću da oprostim,ali nikako nesmijem da zaboravim.
Na zemlji planeti,prestani rate,ako su rodjeni,do božije volje.Ovo ludilo mora proći novi će ljudi doći. Pomozi O* Bože....Tajib Omerdić 20:10, 1 septembar 2007 (CEST) ŠEHIDI BOSANSKI !
Vi prvi, u svojoj krvi, na Bosanskoj vrvi, svojim tijelima, niste dali, onoj strvi, da nam, Bosnu smrvi.
Svoje živote, za Bosnu ste dali, za onu grudu, i kućni prag, njih je odnio, vrag, U Hag.
Dovijeka. Zakletvu ste dali, za Bosnu pali, za život, mojih i vaših, ettehijjatu, sinova malih. Za novi život, dostojan čovjeka!
BOSNO MOJA – Ili je ovo san ? Ili je ovo java? O' bože, Ili se meni pričinjava?
Da mi je Bosna, na tren, tako mala, da bi je u šaku stavio.
Da bih je u srce svoje zavio, a, nekada, tako velika, kao Amerika.
Sve njezine planine, digle se nebu u visine, a brežuljci , po svjetu i svuda ih ima, gledam ih nebeskim kolima.
Na tren,sve potočiće, Stjepanska vrela,barice, jezera i more,u čaši bi popio. A nekada,čitav bi svijet sa njima potopio. I tako velika i mala, ko nebeska vila, Bosno moja uvijek si mi i draga mila.
PA ČIJA JE BOSNA ? Ni moja,ni njegova,ni tvoja. Bosna je svoja! Bosna ima:svoje planine, ima je od mora do Save,i do Drine. Imaju dvije ceste,dvije krivine, Una i Sana, Bosna i Hercegovina ko'sestre. Od Istoka i Zapada, Sjevara i Juga, kome to naum pada? Ima i duga, bosanska pruga. Sestra ima brata, za sve, otvorena bosanska vrata, ne reci da je samo tvoja “bre” U Bosni ima, i pakla i raja, jasno je svima, Bosna je jedna meraja, Eto, Bosna je znana, ima zimu i ljeto, za nikoga strana. Zato, vjekovima Bosna osta, za prijatelja. da,da,da, NE za nepozvana gosta.
IZJEM TI ! Zar baš, ova država Bosna, vjekovima, mora biti posna.
Učili je, učitelji strani, u okrilju demokratije, da se sada svašta smije?
Nikad ko do sada, kako postoji od vajkada, psovalo se nije, eto sad se smije,
Psuju ga, jer nas je on probudio, on to zaslužio nije, hej moj balija, jedan je Izetbegović Alija.
BOSNA ČEKA PAPU ! Bosna gori, brani svoju kapu, iz planina se ori, protive se, Što Bosna, dočekuje, PAPU.
Sa džamija sarajski svi, i sva crkvena zvona se čuju, odjekuju ezani ti, do Vatikana, jer PAPU do čekuju.
Na vakat i na vrijeme, šarena se halija stere, u Bosni veliko breme, nije hir, za Bosnu, PAPA traži; MIR..MIR..MIR...
MISLIM DA OVO NISAM SANJAO !
U ritmu tijela i duše, svako veče priprema teče, za počinak lahki, i udoban san.
Pozicija tijela,tako duša htjela, ruke pod glavu stavio, svjetlo ugazio, mjesečina sja.
Iznenada osjeti ja, kao da nebeski pada svod, soba počinje da se okreće, meni tijesno.
Razne zvijezde lete,ukrštaju se planete, hoću pri zdravoj,da kažem, jesam li to ja? I ugledah zemaljske smrznute ljude na zaledjenom ekvatoru,bljesak, eksplozija sunca.
Okean bez vode, kuda zemlja nesta? gdje ode moj rode, to je božija moć u džehenemu, će tako,nevjernici proć.
NJEGOVO EH ! Eh, kada sam se ja rodio, doduše davno je to bilo, Eh.
Eh ,danas je nešto, sasvim drugo, u odnosu na prijašnje, Eh.
Eh, ko zna za sutra? kakvo će biti, Eh.
Eh, bolan prodje dan, dok se reč, Eh,
Eh, kažu, na ahiret preselio, Eh.
KAŽEŠ DA NE KAŽEŠ !Ti, koji kažeš,da je to već neko reko, Ti, koji kažeš da se za sve zna, Ti, koji kažeš da ništa nije nova,
Da je: kiša padala i prije, sve da je zapisano, otpjevano, ratovi da će stati, u duši sve piše, da će kijametski dan biti, a bježiš od svoje vječnosti.
SAN ILI JAVA ! Ja vidim tebe, al ti nevidiš mene. Ja gledam,tebe, ti negledaš mene.
Želim da milujem, te obraze rumene, ti ne želiš moje, uvehle.
U,patnji i boli, srce još voli, i tješim sebe, jeli to, san ili java, u ruci držim, pticu, i ona nesta, izgleda, nije bila prava.
PUTEM SVJETLOSTI ! S*, noge, na, nogu, ko*, nekad, više ne, mogu.
Korak, po, korak, idem pa, stanem.
Al*, misli, odoše moje, ja korak, a, one nakraj, svijeta.
Idem,pa,stanem, one iza gora, iza,onih sedam, idem,pa stanem, mori me mora
ĐAČKA TORBA Svaka đačka torba za đaka je dobra, velika i mala na leđima stala.
Voli da se nosa neće biti sama, ako je zaboraviš dežurna je mama.
U školi je torba vesela i čila, sve petice đaka ona bi smjestila.
Kad se kući ide po leđima skače, pobjegla bi sama da petice vidi, naša mila mama.
Al u onoj torbi što kečeva puno, kući ide tužno ko jagnjeće kad pokisne runo.Tajib Omerdić 10:26, 2 septembar 2007 (CEST) OJ' SAFETE SAJO SARAJLIJO!(Povodom smrću Safeta Isović-4.9.2007) Ah'meraka, Sjetuje me majka, Pokraj kuće male, Ja zagrizoh Šareniku jabuku,i Na put se spremam! Put putuje,Safet iz Bileća Jahao sam konje, kao Mujo Đogu,dojahao u, Divno Sarajevo,skupile se pa mi doček prave, Đul Zulejha, Anđelija, Đul Halima,pa zar iti Hej Munira, Džanumko Mala,savila se ko' Grana od bora,još Kad bi znala, Kada sretneš Hanku, Mislio sam svaki dan, Moj zmbule,pa i Čempres viti, Ko se jednom napije,vode sa Baš čaršije Omer beže,govorio meni pazi Sajo; Ne ljubi ciganku,i u pravu bijo Oči moje kletvom bi vas kleo,jer sad U baštici ruža vene, Leptirići mali,u gori su stali,jer Zelen lišće goru kiti, Kadiraga,sada moram reći San zapala, Braća Morići. Štoli mi se rodoboljo,nešto strašno snije,valjda Šehidski rastanak,nije. Šta se ovo Bosnom čuje, Zaprosio Alija, Sve djevojke iz mahale, Razbolje se srce moje,dal'ću moći zapjevati; Bosno moja poharana,i Prolazi jesen,dolazi Utorak, 4.9.2007. dženaza u.17h. Svukud Kiša,lije Sarajevo plače umro Safet Isović“Sajo“ Vozile se po Vrbasu, Duni vjetre,Save,Drine do Neretve Telal viču,na ahiret preselio u dženet doselio iz Sarajva nikad odselio.Tajib Omerdić 13:25, 5 septembar 2007 (CEST)
POETSKO-TURISTIČKI LET- PO JASKANSKI KRAJI OD KUPE DO GORJANACA „JASTREB“ Kad bi mogo Jastreb biti svoja krila raširiti? Pa iz Bosne uzletiti u Jaskanske kraje sletiti! Kad bi mogo Jastreb biti svoja krila raširiti? Jaskavina se napiti,trijezan biti,valja dalje uzletiti. Po Žumberku kružiti,G.Oštrc na visini,Kostanjevac u nizini. Sošice su na maršruti kod Jazovke tam se ćuti! Vratil bi se preko Kalja ,Čučiće i Gračac nadletjeti na Japetić znani planinarski dom sletjeti. Tu se sir i vrhnje proba i domaćeg kuruznjaka što ga mesi naša baka. Kad bi mogo Jastreb biti svoja krila raširiti? Plješivici-na vidikovcu probal bi se tamo skriti. Da uzdahnem svježeg zraka i osvježim pluća svoja! Lijepa naš domovino moja! Iz očiju pogledi se šire,kupčinska mi polja sada vire. Vidim Janu u svijetu znanu ,kak se kreće i Jamničku svoju u vino mi meće. Zagreb na dohvat mi ruke,od pokupja pa do gere; Crna Mlaka sad se stere. Kad bi mogo Jastreb biti svoja krila raširiti? Sjaskancima vino piti naširoko besjediti. O blaženom-kardinalu Stepincu,kardinalu Kuhariću,Petru skoku,Resteku,Mikuliću,Ljubi Babić,Anti Starčeviću,Tomašu Mikloušiću,Vladi Vlaisavljevića. I novije da se ne po zabi; Gojšićima,Paseckom Branimiru i Penić Ivanu,Vilku Matičiću,Čedi Jakšiću,Ivan,Nino Škrabe da nerade na kulturi džabe,brici Vladi Žuncu i njegovom bratu Jaskanskom vatrogascu Nikoli.Iz Jaske su išli do Zagreba prišli i tam postali Hrvatski generali dečki pravi Marijanu Marekoviću uvjek Jaska fali. I pokojni Jozo Miličević nek mu je slava za Jasku hvala.Za oprost molim i mnogi ini ljudi fini! Kad bi mogo Jastreb biti svoja krila raširiti? Pisarovina destinacija je moja,Jastreb krila da na, Kupi osvježi svoja,o Jamnico,Sredičko,Lučelnico moja. Novom letu moram ići u Mladinu valja stići. Desinečki podrum nikad zaobići. U Mladini probat grozdje,motokros stazu pogledati, kod Lafter Ivice svratiti,kad motori krenu s brda, tad mi srce nema mira, po domaće kad zasvira. A u glavi,Rajnskirizling već mi svira! Vinsko stazom krenut dalje G.Reki,pa Malunju,u Sv.Toplice umit lice. Jastreb mora lijep biti sa rodama besjediti na jaskanske krove sletjeiti. Hotel-Jaska mene prima, navek dobru poslugu ima. Bez Kutića nema pića,skoknut malo i Klojzeku,a na kavu kod MB-Bradvića. Obavezno sladoled kod Ameti Gajura i štrudle od sira,a niže dolje Radio-Jaska nonstop svira. Domagovići,Cvetković i Čabdin, su sela ispod pruge,navek su vesela u njih nema tuge. Kad bi mogo Jastreb biti svoja krila raširiti? U Volavje na prošćenje,Petrovina osvježenje u Rastoke po lonce, Bosna zove zvoni zvonce! Još na kratko moram ići druga mjesta još obići. Od Novaka preko Čeglji do; Lulića,V.Šipka,Brlenića poznatoga Brezarića i poznatijeg Krašića,Pribića i Dola,starog grada Slavetića.U Svetu Janu tam pak svrati, piti vino treba znati Svetojanski zapjevati. Dok se Okić ne pogleda,niš bez pregleda idi gore Novom selu,Betru i Repišću.I Stankovo tu je blizu U Prhoču kod Gregorić Vlade sajabukama riješi krizu. Bosni Jastreb u povratku ide; Klinča Sela tak se dobro vide! Preko pruge preć se mora kroz Zdenčine do Kupinca,i na Mačekovom imanju popit vinca. I pogledat do Bratine tam su cure navek fine. Dok te vino ne uhvati do Brozove lugarnice svarti. U Kupincu počivaju i otac i mati dio familije. Jaskanska policija sad se smije nema više dežure dvije.I nad Jaskom dok još kružim,moram nešto da prokužim. Jaskanci moji u svijetu ma gdje bili,svoje praznike slavili,samnom skupa Jasku i Jaskance u srce stavili U Jaski se tamo obitelj mi rodi. Dragi Jaskanci vječno živjeli u svojoj slobodi! Od srca kak se to veli! Iz Bosne svoje iz Stjepan Polja-Gračanice (Tajib Omerdić od srca Vam želi !) 85.92.254.70 08:26, 12 septembar 2007 (CEST)